My Buddy Moose
Shine! Shine! Shine!
(Dancing Bear)
Shine! Shine! Shine!˝, treći album riječkih My Buddy Moose, službeno je objavljen – iako bi možda prikladnije bilo napisati objavljivan – prije nešto više od mjesec dana, najprije na internetu, a zatim na vinilu i CD-u. Ipak, cijela priča nekako je privedena kraju na najbolji mogući način – dvjema svirkama u Srbiji i fenomenalnim zagrebačkim koncertom u prepunom Vintage Industrial Baru.
O albumu i njegovoj zagrebačkoj koncertnoj premijeri pisali su, uglavnom glupo i loše, više-manje svi, gubeći se negdje između napornog naklapanja o prednostima i nedostacima pjevanja na hrvatskom i engleskom jeziku, lupetanju o americani i činjenice da će valjda morati proteći još neko vrijeme kako bismo došli do kolektivnog zaključka da pedal steel i lap steel gitara ipak nisu jedan te isti instrument.
My Buddy Moose već su na istoimenom debiju iz 2006. predstavili prilično jasan okvir – određen savršenim poznavanjem ˝ukorijenjenog˝ američkog muzičkog fonda, čvrstom gitarističkom teksturom i arhetipikom rokenrol lirike – vlastitog žanrovskog opredjeljenja, od kojeg su, na iduća dva albuma, tek povremeno odstupali, onoliko koliko je bilo potrebno da se ne ostane tapkati u mjestu, ali nikad previše.
Svaki od njihovih desetak koncerata kojima sam u posljednjih nekoliko godina prisustvovao bio je u neku ruku potvrda te dosljednosti. Zbog toga sam My Buddy Moose uvijek prvenstveno doživljavao kao autentični rokenrol bend kojemu žanrovska naljepnica americana možda sasvim pristaje tek u najširem smislu riječi, koji odgovora definiciji Briana Hintona o americani kao ˝pravoj muzici za prave ljude, u nesigurnim vremenima˝. Na albumu ˝Shine! Shine! Shine!˝ sve to izvedeno je do krajnjih konzekvenci na besprijekoran način.
O tome gdje i kako je album sniman, tko je sve na njemu gostovao, da basist Ištvan Širola pjeva tu jednu pjesmu, vjerojatno već svi znaju sve, pa za faktografskim ponavljanjem u ovom tekstu nema baš nikakve potrebe. Zapravo bi bilo dovoljno, onima kojima je do ovakvih stvari uistinu stalo, samo poslušati gitarističke dionice nakon dvaju refrena pjesme ˝She Knows˝ koje zvuče kao da su ispale ravno s albuma ˝Ragged Glory˝ Neila Younga i Crazy Horsea, i odmah bi shvatili o čemu je ovdje riječ.
Tvrdnju jednog mog poznanika o tome kako My Buddy Moose možda trenutno pripadaju među tridesetak najboljih bendova na svijetu bilo bi moguće bez problema argumentirati jer zaista nisam siguran postoji li ih više od nekoliko – ako negdje postoje, onda ja za njih ne znam, iako sam u višegodišnjoj svakodnevnoj potrazi za njima – koji posjeduju kapacitete da naprave jednu ovakvu ploču. Prvi mi na pamet padaju, tek zbog mjestimičnih dodirnih točaka, samo fantastični albumi koji su u posljednjih desetak godina proizvedeni u rokenrol radionicama Grega Cartwrighta.
Imajući sve to na umu, činjenicu da će recepcijski odjek ˝Shine! Shine! Shine!˝ sasvim sigurno biti bitno ograničen isključivo na lokalni kontekst najzgodnije će biti nadoknaditi, nadam se, s još učestalijim prilikama da My Buddy Moose slušamo uživo.
