Evil Urges
{etRating 4}
Ako je stalno evoluiranje u rocku pozitivna kategorija, onda su My Morning Jacket istinski «pozitivci». U počecima etiketirani kao jam band s prevladavajućim utjecajem južnjačkog rocka, na prošlom su, vrlo hvaljenom «Z» albumu počeli obilato koristiti sintesajzere, ubacivati čak i elemente duba i reggaea. Ako je «Z» bio «OK Computer» u njihovoj diskografiji, «Evil Urges» nije njihov «Kid A». Više krajnje eklektična kolekcija od 14 stilski ne isuviše različitih pjesama s nekoliko iznimaka. Početak je prilično radikalan odmak od onog što smo navikli čuti od petorke iz Kentuckya. Dakle, naslovna pjesma uvodi nas u My Morning Jacket svijet snažnom ritam sekcijom, agresivnim «kontra» bubnjanjem i falsetom pjevača Jima Jamesa. Uz nekoliko naglih promjena ritma, solaža u tercama dobivamo visokostilizirani post-rock. «Touch Me I’m Going To Scream» ide još dalje, kao da hipersenzibilni Mercury Rev susreću Meat Puppets u tišim pjesmama njihove zrele faza, tamo negdje oko «Too High To Die» albuma. «Highly Suspicious» je već dala razloga za brigu – opet falseto i opori funk-rock, nešto kao drugorazredna parodija Princea. I onda, od »I’m Amazed» počinje ljepota i do kraja samo s ljepotom imamo posla. Fini kratki rezovi gitare i srčano Jamesovo pjevanje približava MMJ mainstreamu, li u ovom slučaju nema baš ništa loše u tome. Tu zvuče kao Jayhawks u doba «Tomorrow Green Grass», u «Thank You Too» postaju još tankoćutniji, ni Burt Bacharach se ne bi posramio takve ljubavne balade. Elegična «Sec’ Walking» će podsjetiti na Ryana Adamsa, «Look At You» na Wilco. Uz nekoliko udara energije (Aluminium Park, Remnants), psihodeličnih momenata (Touch me I’m Going To Scream Part II) moglo bi se reći da su MMJ na jednom mjestu sabili sve ono što americana u sebi nosi. Ne držeći se strogo njenih kanona, proširujući njene granice, samo su ojačali vitalnost tog ionako vrlo živog podžanra.
Tihomir Ivka
