Neil Young
Live At The Cellar Door
(Reprise / Dancing Bear)
Posljednjeg dana u kolovozu 1970. Neil Young objavio je jedan od ključnih i najomiljenijih albuma u tada već zapaženoj, ali još uvijek ne posve razbuktaloj karijeri – After The Gold Rush. Tri mjeseca poslije održao je tri nastupa u washingtonskom klubu Cellar Door, vjerojatno kako bi se zagrijao za predstojeće, komercijalno važnije koncerte u Carnegie Hallu, u New Yorku.
Iako se u dotadašnjem dijelu karijere oprobao u nekoliko važnih i popularnih bendova – od Buffalo Springfield i sa supergrupom Crosby Stills & Nash, pa do vlastitog Crazy Horsea – Young se uvijek doimao samotno.
Poput kakvog hipersenzibilnog hipi trubadura čije su pjesme previše osobne i intimne da bi ih mogao dijeliti s ostalim instrumentalistima.
Odsvirani set iz Washingtona to dokazuje još jednom: pred publikom od dvjestotinjak sretnika dvadesetpetogodišnji usamljenik uz gitaru i (povremeno) klavir izvodi nove pjesme. Čak njih pet probrao je s The Gold Rush, pri čemu vrhunac predstavlja “Don’t Let It Bring You Down”. Tu su i standardi iz ranije etape, poput “I Am A Child”, “Expecting To Fly” ili “Cinnamon Girl”. Izvorno snimljena za sjajan električni studijski album Everybody Knows This Is Nowhere, šarm posljednje ovdje je, uz rudimentarnu klavirsku pratnju, ogoljen do razine dječje nevinosti.
Zanimljivo je čuti da je “See The Sky About The Rain” već tada, 1970. imala već posve jasnu formu, iako službeno neće ugledati svjetlo dana sve do remek djela On The Beach, četiri godine kasnije. Zapanjujuće je da i klasik “Down By The River” sjajno funkcionira u akustičnom solo aranžmanu, a ne samo u zastrašujuće intenzivnom kontekstu s bendom Crazy Horse.
Iako se Live At The Cellar doima poput autoriziranog bootlega što zapravo i jest, zvuk je za tadašnje standarde kristalno čist, baš kao i Youngova emotivnost, te preciznost svake izvedbe. Jer, suprotno razbarušenom imidžu, uvijek prisutnom humoru u odnosu s publikom, te vječitoj aureoli spontanosti, Neil je – kad je glazba u pitanju – zapravo uvijek bio ozbiljan tip. I sebičan, u najboljem smislu pojma. S električnim sastavom, ili solo, njegove ekskurzije uvijek su podložne ozbiljnom proučavanju.
Istina je da snimke iz kluba Cellar nemaju uvjerljivost i snagu onih s donekle sličnog arhivskog koncertnog albuma iz kanadskog Massey Halla, ali i oba izdanja dijele istu dvostruku ulogu: važan su povijesni dokument, ali i izvor čistog slušateljskog užitka.
