Neil Young
The Monsanto Years
(Reprise / Dancing Bear, 2015)
Pojednostavimo li njegovu životnu i profesionalnu priču, Neil Young je reputaciju izgradio na neobičnom i nadopunjavajućem suodnosu dvije različite estetike: introvertne akustike i ekstrovertnog hard rocka. Taj kontrapunkt proizveo je neke od najemotivnijih ploča u povijesti popularne glazbe.
Osim što je, uz podršku Crazy Horsea afirmirao drugačiji, bitno rudimentarniji pristup električnoj gitari (uključujući desetominutni solo sastavljen od jedne jedine note), potonja, tvrđa estetika kanadskog autora razotkriva kao gnjevnog pravednika koji s jednakim žarom kritizira američki angažman u Vijetnamu (briljantna “Ohio”), pojedine državnike ili, primjerice, korporacijski mentalitet suvremenog zapada.
Od albuma This Note’s For You (posvećenog komercijalizaciji rocka kao industrijske grane) naovamo, kapitalizam i ekologija pripadaju njegovim omiljenim tematskim preokupacijama. Dakle, Youngov bijes očito mijenja nijansu (u odnosu na kontekst), a ne i intenzitet. Jedan od takvih slučajeva je i posljednji, konceptualno dizajnirani album The Monsanto Years. Meta je, dakako, agrobiznis vodećeg proizvođača genetski modificiranog sjemena i pesticida, a strijelac je opet isti.
Ako postoji problem, on se ne ogleda u samom konceptu – premda u Youngovim rukama on postaje sve naivnije izveden – nego u samoj glazbi, u pjesmama. Autor čija je glazba na remek-djelima kalibra Everybody Knows This Is Nowhere, On The Beach ili After The Goldrush (još jedna o zaštiti okoliša!) disala dubinom nedostižnom za većinu suvremenika, danas “štanca” albume kao na tekućoj traci. The Monsanto Years je ukupno trideset i šesti.
Tematski simplificiran i odigran “na prvu”, nemarno produciran i instrumentalno šlampav, on će prije svega ostati upamćen kao primjer iskrenog, ali pomalo zamornog rock and roll aktivizma. Odnosno, kao album koji zvuči kao da je napisan i snimljen za dva radna dana.
