FFS
FFS
(Domino; 2015.)
Kolaboracija škotskih Franz Ferdinand i američkih glam/art rock Sparks zapravo i nije toliko iznenađujuća. Franz Ferdinand izgradili su reputaciju na iznimno arty vizualnom aspektu, naslovnicama koje često koketiraju s konstruktivizmom i stihovljem koje vrvi referencama na ono ili ovo književno djelo, a Sparks nisu ništa ako nisu ekstravagantni, tako da ovo partnerstvo itekako ima smisla.
“FFS” je, ne znam kako da ovo drugačije sročim, nevjerojatno šašav album koji predivno spaja ridikuloznost i pompu (u najboljem mogućem smislu, ako je to ikako moguće) glam rocka a la Steve Harley (i očito Sparks)i plesnost synthpopa.
Od klavirskog uvoda na “Johnny Delusional”, Kapranosovog prepoznatljivog baritona i Maelovog teatralnog, visokog glasa i sasvim zgodnog, plesnog refrena kojeg nosi synth i Maelov vokal, do gotova pa megalomanskog početka na “Police Encounters” koji se ubrzo pretvara u pomalo bizaran refren te konačno “Collaborations Don’t Work”, mock opera kompozicije koje se ni Queen ne bi posramio, FFS ne razočaravaju kao što je moj unutarnji skeptik očekivao.
Eponimni album sasvim je ugodno glazbeno iskustvo, pogotovo za ljubitelje glam rocka i nešto ekstravagantnijih aranžmana.
