Nine Inch Nails

Year Zero
Interscope/Aquarius {etImage 2.5}Trent Reznor bez sumnje jedna je od ključnih figura američke alternativne scene 90-ih godina prošlog stoljeća i utjecaj koji je njegova glazba izvršila na kasnije generacije dobrih i loših kopiranata nemjerljiv je. Zadnje njegovo veličanstveno djelo fantastičan je dvostruki album Fragile iz 1999., album po svojoj grandioznosti, snazi, opravdanoj megalomaniji i ljepoti mjerljiv samo s Mellon Collie And The Infinite Sadness grupe Smashing Pumpkins. Nakon Fragile Reznor se opet pojačano zaigrao s heroinom i ostalim slatkišima, što je rezultiralo u 6-godišnjoj pauzi uoči With Teeth albuma. I kako to obično biva, odu droge, ode i kreativnost. Reznor se vratio kao mali nabildanko, zastrašujućeg promjera vrata i s proteinskim shakeom u ruci. Nije moglo biti dobro. Prosječan With Teeth sada je neočekivano brzo zamjenio još lošiji „Year Zero“. Osim vrlo dobre „The Beginning Of The End“ ostale stvari plešu na granici između solidnog i lošeg, a sve zajedno zvuči kao hrpa na brzinu nabacane buke, glupe elektronike i odavno prežvakanih ideja. Problem je što ovdje sve zvuči kao materijal koji bi se Reznor sramio ustupiti i najjadnijem soundtracku sredinom 90-ih, a sada su mu ti isti otpadci noseće stvari na albumu. Ostario je, poglupio i ide u teretanu. Da mi je netko rekao da nas čeka ovakav rasplet događanja s čovjekom koji je potpisao komade kao što su «Perfect Drug“, „Closer“, „Somewhat Damaged“ rekao bih mu da se šali. Onima željnim pravih Nine Inch Nails ne preostaje ništa nego vratiti se sjajnom starom katalogu, jer ako je suditi prema sadašnjosti, budućnost ne donosi ništa dobroga.
MG