Partibrejkers
Sirotinjsko carstvo
(Odličan Hrčak, 2015.)
Kada nazivi albuma odjednom počnu biti loše igre riječima koje više priliče glazbenim abominacijama poput Dubioze Kolektiva možda je vrijeme da se gitare stave u futrolu, a mikrofon iskopča. Partibrejkersima je uvijek išlo nekoliko stvari, skladanje dobrih blues rock kompozicija i pisanje parolaških stihova s uličnjačkim predznakom.
Dakle, nikad nisu na tekstualnom planu prodirali do nekih dubina, a glazbeno nikad nisu bili pretjerano maštoviti. I to je djelovalo. Barem neko vrijeme. Ponekad treba znati reći da je dosta. Partibrejkersi to ne znaju.
“Ne mogu da kapiram što ne razumem, da osećam jedino umem” (što god ovo prvo značilo) deklarira Cane na “Ne mogu da kapiram”, tako da je već u prvoj minuti jasno o čemu se radi i kakvih ćete se banalnih, nimalo lucidnih i neduhovitih stihova naslušati. Stihovi poput “dok te pamte ti si živ” ili “tražim čoveka među ljudima” sasvim su dobri ako ste u ranim razredima srednje škole i ako ste ih korektorom zapisali na školsku torbu ili markerom zapisali na klupu, ovako vas samo natjeraju da podignete obrvu i preskočite pjesmu.
Najgore je što je na glazbenom planu sve dobro; time mislim da je sve ostalo isto, Canetov glas i dalje ima onu specifičnu grubost, a Antonov zvuk gitare i rifovi i dalje su ono po čemu se Brejkerse odmah iste sekunde prepozna, a takav žig odlika je samo zaista dobrih gitarista. No i to ima svoje granice, nemoguće je cijelu karijeru podgrijavati jedno te istu juhicu i nanovo je servirati, osim ako niste AC/DC ili Mötorhead, naravno.
Partibrejkerse je, jednostavno rečeno, pojelo vrijeme, kliznuli su u banalnost i nimalo atraktivno drvljenje po jedno te istom receptu. “Trošimo vreme na gluposti”, pjeva Cane na “Vrtim se”, i dok bi bilo pregrubo reći da je preslušavanje ovog albuma traćenje vremena, nije ni daleko od istine. Slušati samo ako ste fanatik. Ili srednjoškolac.
