Phoebe Bridgers
Punisher
(Dead Oceans, 2020.)
Phoebe Bridgers zna sve o traumi, ali i o njenoj transformacijskoj moći. Mlada kantautorica iz LA-a stekla je momentalni status buduće zvijezde prije tri godine, sa svojim prvim albumom “Stranger in the Alps”.
“Stranger” je bio zaokružena cjelina iskrenih, prijemčivih pjesama koje su govorile o autentičnom ženskom iskustvu kroz prizmu stiliziranog i buntovnog indie rocka. Bridgers je pronašla naćin da kroz trominutnu formu ekspanzivng i kompozicijski ambicioznog folka, čije su referentne točke bile raznovrsne, od Elliotta Smitha, Arcade Firea, Toma Pettyja pa sve do Red House Paintersa, pronađe snagu u vlastitom iskustvu zlostavljanja, socijalne nesigurnosti i borbe s mentalnim zdravljem.
Tri godine kasnije, Bridgers se na scenu vraća nakon što je status i reputaciju indie heroine dodatno učvrstila kolaboracijama s Connorom Oberstom (Bright Eyes) te suputnicama Lucy Dacus i Julien Baker u vidu Boygeniusa.
Njen novi album, “Punisher”, izbjegava poznate zamke drugog koraka i dodatno proširuje zvučnu i tematsku paletu njenog izričaja. Dok je “Stranger” bio tekstualno nešto neujednačeniji, s iznimno snažnim singlovima poput “Motion Sickness”, “Smoke Signals” i “Funeral” koji ovdje nisu nadmašeni, “Punisher” je predivno zaokružena tematska i kompozicijska cjelina.
Bridgers se na “Punisheru” odmaknula od tradicionalnijih kantautorskih formi, pogotovo u indie svijetu, (jedina klasična folk pjesma je “Graceland Too”, posvećena prijateljici i kolegici iz boygeniusa, Julien Baker) a rezultat je melodijski manje pristupačan, ali holistički impresivniji album.
Elliott Smith je i dalje snažan utjecaj – na naslovnoj pjesmi Bridgers bez zadrške priznaje: “Out here everyone knows you’re the way to my heart” – ali Punisher je bliži Smithovom “Figure 8” nego “Either/Or”. Drugim riječima, fokus je jednako, ako ne i više, usmjeren na atmosferu, ambijent i emotivnu pristupačnost kao i na melodiju i formu.
“Punisher” je, dakle, više zadužen bogatoj dreampop i slowcore sceni i njenom inzistiranju na usporenom ugođaju nego konvencionalnijim kantautorskim utjecajima. Upravo tu možemo dijagnosticirati najveću snagu albuma, ali i njegovu potencijalnu dugovječnost na scenu.
U pozadini svega nalazi se, naravno, globalna epidemija kao ne tako suptilni tematski i izričajni podtekst. Ali Bridgers je suviše talentirana i odmjerena glazbenica da udovolji kiču koji je prisutan u tendencijama vremena – svijet možda odlazi kvragu, ali nitko joj ne može oduzeti mogućnost da iz globalne nesigurnosti, i osobne traume, ne stvori dašak nade.
