Beth Orton
Weather Alive
(Partisan Records, 2022)
Šest godina Beth Orton nije objavila album. No, naučili smo da je prolazak vremena u popularnoj kulturi postao nebitan. Vrijeme je amorfna masa, niz malih fragmentiranih pomaka kojemu je teško odrediti pravi ritam: je li od ostvarenja Kidsticks doista proteklo više od pola dekade? I je li od njezina utjecajnog debija Trailer Park zaista prošlo dvadeset šest?
No, kad se nakon duge stanke napokon pojavila, Orton je pokazala vrhunsku formu: duboko emotivan, ugođajan i introspektivan, Weather Alive nije samo jedan od njezinih najboljih radova – radi se o najosobnijem iskazu u nevelikom opusu kantautorice koja se odavno dokazala kao jedna od najintrigantnijih ženskih pojava na hirovitoj britanskoj sceni.
Publika dovoljno stara da se prisjeti događaja iz devedesetih sjetit će se da se Orton dokazala i kao suradnica na tuđim projektima, onih Chemical Brothersa ili Williama Orbita, primjerice. Uslijedili su solo radovi koji su u nejednakim omjerima miješali kantautorsku folk tradiciju i elektroniku, afirmirajući (pod)žanr koji je u nedostatku primjerenije etikete netko prozvao ‘folktronica’. No na novom, osmom albumu napokon je došlo vrijeme potpunog otkrivanja: “Nakon što me život stjerao u kut, bila sam prisiljena u potpunosti se razotkriti samoj sebi. I surađivati sama sa sobom,” pojasnila je.
Za početak, Orton (čiji je vokal u zrelijim godinama dobio neuglađenije rubove) prvi se puta u karijeri pojavljuje u ulozi producentice na vlastitu albumu. No, bogate zvučne teksture bile bi nezamislive bez nekoliko vrsnih suradnika: primjerice, pjesnik i jazz saksofonist Alabaster dePlume, bubnjar Tom Skinner iz grupe The Smile, basist Tom Herbert iz sastava The Invisible, te multiinstrumentalist Shahzad Ismaily. Svatko od njih cjelovitost slike obogatio je vlastitom nijansom.
Glazba nije skladana u službi melodija, ali to ne znači da melodija nema, upravo suprotno – one su katkada skrivene ispod slojevitih krajolika satkanih od klavijaturističkih premaza, neočekivanih saksofonskih dionica, usporenih ritmičkih potisaka ili zvukova starog, jeftinog klavira koji je Beth Orton nabavila na nekom sajmu u Camdenu. Uz izuzetak pjesme “Fractals” – istrzanog ritma i očitim aluzijama na jazz – album Weather Alive teče nekom vrstom snolike elegancije, kao da je stvoren izvan realnog svijeta, u mikrokozmosu punom samopropitivanja i retrospekcije. Naslovi poput “Lonely”, “Arms Around a Memory” i “Haunted Satellite” dovoljno govore sami za sebe.
Weather Alive ujednačene je kvalitete, konzistentan i svakako preporučljiv, a najbolja skladba je naslovna: sedam minuta pročišćene, introspektivne ljepote koju je teško opisati. Treba je iskusiti.
