PJ Harvey
Let England Shake
(Island / Universal Music)
“Moj najveći strah je da ne ponovim nešto što sam već napravila prije.” Po ovom razmišljanju od PJ (Polly) Harvey ne samo da ne treba očekivati da će ikad zasvirati onaj neodoljivi indie rock s debija Dry prije 20 godina, nego da stalna mijena znači da će obožavatelji prolaziti kroz gusto trnje ne bi li stigli do očekivanog glazbenog blaženstva sa svakim novim albumom.
Prošli White Chalk bio je prilično gorka pilula, teško prohodan set pjesama komorne atmosfere s PJ Harvey u vokalnom izdanju u dotad nezabilježeno visokim registrima. Ako se s njim čovjek suoči na loš dan i u krivom raspoloženju, to može biti prilično naporna avantura. Već na ovlaš susretu Let England Shake je lakše probavljiv, čistih melodija, pun strasnog pjevanja Harveyeve i muških back vokala, bogate, ali malo nemarno-raštimane instrumentacije u stilu usporedivim na trenutke čak i s Tomom Waitsom.
S naćuljenim ušima, uz praćenje tekstova s kompjuterskog ekrana, postaje jasno da je pred nama “ratni” album, neka vrsta glazbene “Bitke kod Bistrice Lesne” iz engleske perspektive kantautorice neupitnog umjetničkog kredibiliteta. Naime, ovaj put se bavi ratnim sukobima od 1. Svjetskog rata do Iraka i Afganistana. Nisu to u potpunosti razrađene priče, pod utjecajem znamenitih pisaca Harolda Pintera i T.S. Eliota ispisani su grublji nacrti, ispunjeni jakim riječima (“…prokleti Europljani, vratite me nazad u prekrasnu Englesku…” – “The Last Living Rose”), ali i dvosmislenim slikama, izmiješanim emocijama između patriotizma i gađenja prema vlastitoj zemlji.
Osvježenje donosi korištenje neobičnog žičanog instrumenta autoharpa i saksofona po prvi put na albumima PJ Harvey, sonično je ovo djelo vrlo zanimljivo, ali ne ostavlja bez daha. Engleski glazbeni kritičari su ga redom opisali kao trijumf, što je i razumljivo s obzirom na njegov anglocentrično politički koncept. Daleko od Ujedinjenog Kraljevstva poruke dopiru, ali se teško u njih uživjeti. Vrlo zanimljivo i osobeno djelo. Ne i remek-djelo.
