Sredinom travnja Polly Jean Harvey objavila je svoj deveti album The Hope Six Demolition Project. Njegova kompleksnost neupitna je – kao i multimedijalni karakter koji je u njega ugrađen. Moglo bi se kazati kako album samim svojim postojanjem opravdava visoku razinu javne i medijske znatiželje.
No, za razimijevanje mehanizma autoričinih “proširenih” ambicija valja se vratiti na početak njezine karijere, u rane 1990-te, u jedno od najpropulzivnijih i najkreativniih razdoblja u (popularno)glazbenoj povijesti.
Kad se nakon mračnih osamdesetih suvremena glazba ponovo otvorila najrazličitijim utjecajima, pomaci su bili primjetni u svim njenim aspektima – pa tako i u onome što neki kritičari opisuju terminom žensko kantautorsko pismo. Naime, ranih devedesetih žene su u tolikoj mjeri pojačale svoj udio u svjetskom underground rocku da je svoju knjigu The Nineties Revolution In Music autorica Marisa Meltzer podnaslovila jednostavno, Girl Power.
Nije se tu samo radilo o glazbi, premda je ona u rukama tih novih imena poprimila oštricu koja se prije toga rijetko čula. Riječ je naprosto o ukupnom stavu, o oslobođenoj seksualnosti, o samosvijesti i spoznaji da je parirati muškim kolegama ne samo moguće nego i prijeko potrebno. Naravno, industrija je tu ‘žensku snagu’ odmah pretvorila u proizvod i na njemu počela stvarati profit – no u valu tih, tada novih imena, pojavile su se kantautorice koje nikada nisu dopustile da ih se pretvori u proizvod. Takvima pripadaju Juliana Hatfield, Liz Phair, grupa The Breeders, Kim Gordon iz Sonic Youth, ili –možda više od svih – Polly Jean Harvey.
Prolaskom godina Harvey se mijenjala, autorski evoluirala, ulazila u razne eksperimente na području stila i aranžmana. Ako bismo tražili jedno zajedničko obilježje njezine karijere koja traje već četvrt stoljeća, ono se svodi na zaključak kako je riječ o beskompromisnom i ustrajnom opiranju standardnoj matrici klasične rock pjesme.
Slojevite teksture, stihovi prožeti biblijskim metaforama, pjevanje koje varira od šapata preko recitativa do vriska – svi ti elementi učvršćivali su status Polly Jean Harvey kao prve dame alternativnog britanskog rocka devedesetih, i šire. Odnosno, glazbenice koju je ponekad možda lakše cijeniti nego voljeti, i koja je od koncepta srednje struje uvijek udaljena nekoliko galaksija.
Kao što je zvukom, interpretacijom i strukturom pjesama prekrajala zadane okvire modernog rocka, tako je dovodila u pitanje i okoštale standarde ženske seksualnosti. Već i površan pogled na video spotove ili na fotografije omotnica njezinih ranih albuma, poput Rid Of Me, To Bring You My Love i posebice 4 Track Demos, dovoljan je za zaključak da je Harvey na nekoliko razina redefinirala parametre erotičnog u suvremenoj glazbi, rock and rollu ali i u popularnoj kulturi općenito.
Kao u slučaju svih velikih i značajnih glazbenika i glazbenica, tako i izvori inspiracije PJ Harvey variraju: od punka i sirovog bluesa s ranih albuma, preko elektronike i trip hopa, do eksperimentalnog rocka i pastoralnog britanskog folka na ostvarenju Let England Shake. Tome svakako valja dodati i utjecaje koji dolaze iz svijeta književnosti: TS Eliot, William Butler Yeats i James Joyce samo su tri iz niza književnih veličina čiji se opus više ili manje direktno reflektirao na način autorskog razmišljanja PJ Harvey.
I napokon, u tom spletu utjecaja važan dio čine i neke (za rock and roll) netipične pojave i idiomi– primjerice komorna glazba, kao što se može čuti i prepoznati na albumu Rid Of Me u temi pod naslovom Man-Size Sextet. Jaka kreativna znatiželja uvijek u pravilu rezultira radikalnim podžanrovskim pomacima, a oni su prepoznatljiva i stalna osobina PJ Harvey. Opus od sada već devet stilski i žanrovski heterogenih studijskih poglavlja govore tome u prilog.
A tome dodatno svjedoči i izbor suradnika s kojima je tijekom godina dopunjavala svoje regularne aktivnosti i proširivala ionako širok spektar djelovanja. Tricky, Mark Lanegan, Sparklehorse, Thom Yorke, Josh Homme i Marianne Faithfull samo su neka od imena na čijim je projektima Polly Jean Harvey ostavila primjetan trag. Suradnički poduhvat koji je vjerojatno ostavio najdublji pečat u komercijalnom i osobnom smislu dogodio se 1996. na albumu Nicka Cavea Murder Ballads. Dvoje kantautora počeli su tada i ljubavnu vezu, a traumatične posljedice tog odnosa ostat će utisnute u nekim Caveovim najboljim pjesmama.
No to je već dio neke druge priče. Ova njezina, očito je još daleko od zadnjeg čina. Bez obzira na to hoće li i u kojem opsegu The Hope Six Demolition Project preživjeti test vremena, Polly Jean ostaje jedina ozbiljna engleska konkurentica Patti Smith — njujorškoj kraljici poetske rock and roll angažiranosti. A to je kompliment kakav bi svatko mogao samo poželjeti.
The Hope Six Demolition Project
(Island, 2016)
Ocjena: 4/5
Premda glazbenici i kritika o albumima često govore kao o “projektima”, The Hope Six Demolition Project to doista jest, u punom smislu pojma. Riječ je o vjerojatno najambicioznijem ostvarenju u karijeri PJ Harvey.
Na jednoj – osnovnoj – razini album funkcionira kao rock and roll ploča, mnogo više nego njezin prethodnik, pet godina stari Let England Shake. U drugom, i ne manje važnom segmentu, ovih dvanaest pjesama valja čitati kao izravan društveni komentar. Drugačije kazano, to je svojevrsna protestna ploča, ali ona novoga tipa, adaptirana i nadahnuta suvremenim zbivanjima.
Konkretno, The Hope Six inspiriran je autoričinim ekskurzijama u Afganistan, Washington i Kosovo.
Sve to dio je zajedničkog rada s ratnim reporterom Seamusom Murphyjem. Publika se već mogla upoznati s rezultatom njihove suradnje koji su obuhvaćeni prošlogodišnjom knjigom poezije The Hollow of the Hand.
Ključ je u njihovim krstarenjima po nekim (turbulentnijim!) svjetskim destinacijama, koja su izravno proizvela i sardžaj novog albuma. Tako su, primjerice otputovali i u najruševnije dijelove američkog glavnog grada: Washington DC posebno je zanimljiv kamenčić u mozaiku njihovih istraživanja. Vodič im je bio novinar Washington Posta Paul Schwartzman koji pritom nije bio svjestan da u automobilu vozi zvijezdu britanskog rock undergrounda. Pjesme koje su rezultirale tim opservacijama iz prve ruke (a čiji stihovi eksplicitno opisuju tamošnju društvenu bijedu) izazvale su gnjevne reakcije predstavnika lokalne zajednice i gradskih vlasti. Naravno, to se prije svega odnosi na temu Community Of Hope koja pokazuje da se Harvey vratila klasičnijem rock zvuku, s primjesama bluesa (posebice u skladbi Chain Of Keys) i gospela. I sve to uz mnogo saksofona koji je u aranžmanskom/instrumentalističkom smislu jedan od stupova albuma.
The Hope Six snimljen je u Londonu, u Somerset Houseu, kao dio cjelovitijeg i šireg umjetničkog zahvata. Dio strategije sastojao se u otvorenosti prema publici, koja je i sama pod određenim uvjetima (bez mobitela i drugih naprava za snimanje, dakako) mogla neposredno svjedočiti nastanku albuma ili barem pojedinih pjesama. Neke od njih, dakle, izviru iz washingtonskih, druge iz kosovskih (The Wheel) ili pak afganistanskih opažanja – primjerice, Dollar Dollar, na čijem je početku uklopljena kakofonija ljudskih glasova s ulice. To je ujedno i posljednja pjesma, svojevrsno meditativno finale čiji uznemirujući, ali ovaj puta melankoličan ton još jednom potcrtava dionica saksofona. Tu se Harvey prvi puta iz emotivno suzdržanog promatrača transformirala u osobu koja izravnije sudjeluje u ljudskoj nevolji. Ili, kako je to precizno sročio čikaški kritičarski veteran Greg Kott, autorica sada napokon dospijeva u samo srce tragedije; album ovdje prestaje biti puki glazbeni izvještaj s prve crte ljudske borbe za opstanak. I dobiva još jednu, emotivniju dimenziju i nadgradnju.
Bez obzira progovara li o američkim Indijancima, o kosovskoj djeci i starinskom vrtuljku, o washingtonskim beskućnicima, ili o dječaku u Afganistanu koji vas moli da mu udijelite jedan dolar, ili pak o vlastitim emotivnim dvojbama, Harvey ostaje prepoznatljiva i sugestivna u slikanju ljudske patnje.
