Puss N Boots
No Fools, No Fun
(Blue Note)
Norah Jones već je svirala čistokrvne country stvari s njujorškom ekipom, i to prilično uspješno, zajedno s Richardom Julianom u kvintetu The Little Willies s kojima je objavila solidan istoimeni album 2006. godine. Puss N Boots njezin je drugi rekreativni bend, približno slične žanrovske orijentacije.
Formalno postoji još od 2008. kada je, pak, sa Sashom Dobson i Catherine Popper počela povremeno svirati po njujorškim klubovima u pauzama od ozbiljnijih stvari kojima se inače u svojoj hvaljenoj karijeri bavi.
Negdje sam pročitao kako je zapravo glavni razlog za osnivanje ovog benda bila želja Jones i Dobson da bolje ovladaju elementarnim gitarskim vještinama. Međutim, za bend se pročulo kada su, povodom smrti Levona Helma, obradile Robertsonovu pjesmu “Twilight”, a prošle godine potpisao ih je Blue Note pa su se bacile na sastavljanje debitantskog albuma.
Album je koncipiran kao mišung obrada upecanih u bogatom americana ribnjaku (tri snimljene uživo na koncertu u bruklinškom Bell Houseu) i autorskih stvari u kojima se ovdje najviše ističe Dobson s odličnim “Sex Degrees of Seperation” i “Pines”, a previše ne zaostaju niti rock’n’roll vježba Jonesove “Don’t Know What It Means To Be” i country-rock “Always” Catherine Popper.
Što se tiče obrada, za uho kao da najviše zapinje “Down by The River” Neila Younga i “Bull Rider” Johnnyja Casha, dok, recimo, kombinacija njihovih glasova na “Leaving London” Toma Pextona, bez obzira na šlampav generalni dojam koji ovo izdanje može ostaviti na slušatelja, podsjećaju da je ipak riječ o iznimnim talentima. Ugodan ad hoc album koji bi bez većih problema trebao podnijeti više od nekoliko slušanja.
