Sonic Youth
Eternal
(Matador)
Nakon sedamnaest godina provedenih pod okriljem Geffena, Sonic Youth se ponovno vraćaju u indie-egzil – potpis je stavljen na ugovor s izdavačkom kućom Matador Records – no jedan je novinar nedavno podsjetio da su oni ionako uvijek činili isključivo ono što ih je volja.
U čemu je onda kvaka? Ni u čemu – promjena etikete uvijek otvara novo poglavlje u karijeri izvođača, a ako je album Eternal po nečemu poseban, onda je to očit pokušaj da se na jednome mjestu obuhvate svi stilski postupci od kojih je satkana njihova manje-više beskompromisna karijera.
Tiho, glasno, metalno, atonalno i (pseudo) melodično, neprohodno, kaotično i koncizno, agresivno i katkada lirično, distorzično i katkada akustično, ali nikad do kraja predvidivo…
Kakvi su bili prije dva ili tri desetljeća, a takvi ostali i danas, kada je Thurston Moore – jedan od tri glavna motora benda – bezobrazno zakoračio u pedeset i drugu godinu života. Od artikulirane eksplozije u uvodnoj dvominutnoj “Sacred Trickster”, preko “Leaky Lifeboat” (posvećene pjesniku Gregoryju Corsou), do devetominutnog finala “Massage The World”, bend zadržava srazmjerno visoku kvalitativnu razinu.
Očito im ni “pod stare dane” nije svejedno kako im zvuče albumi, ali i izgledaju omotnice: ekspresivnu sliku na ovitku izradio je pokojni John Fahey, vjerojatno najinovativniji akustični “fingerpicker” u povijesti američke “roots” glazbe.
