Superchunk
I Hate Music
(Merge Records)
Superchunk djeluje više od dvadeset godina i u tom periodu nije objavio nijednu lošu ploču. To je činjenica. Činjenica je i da je gotovo svaka pjesma na svakoj od tih ploča potencijalni hit i idealna za vrćenje na radiju. Zarazni, zašećereni gitarski pop natjerao bi svakoga tko ih je imao u slušalicama da cupka dok hoda.
I na “I Hate Music” se pridržavaju te filozofije, barem muzički. Tekstualno je album obilježen tragičnim gubitkom njihovog prijatelja, umjetnika Davida Doernberga što je možda najbolje oslikano stihovima iz “Me & You & Jackie Mittoo” u kojoj McCaughan pjeva: “I hate music/what is it worth?/can’t bring anyone back to this earth” i prisjeća se epizoda iz mladosti. Istaknuti kontrapunkt između tekstova i melodija pomalo je uznemirujuć, kao da Doernbergova silueta visi iznad vas cijelo vrijeme.
I dok je melankolija prevladavajuća emocija na ploči, svejedno ćete na većinu pjesama poželjeti cupkati. Maloprije spomenuta “Me & You & Jackie Mittoo” ima najbolje refrenske hookove, “Staying Home” je pankerska rafalna paljba koja je kao stvorena za “plesati” pogo, “Low F” zbog aranžmana podsjeća na pjesme Dinosaur Jr., a posjeduje i pamtljive dionice lead gitare, dok s brzom, zaraznom “FOH” najbolje poentiraju i demonstriraju zašto su više o dva desetljeća jedni od glavnih predstavnika gitaristički orijentiranog popa.
Na prekrasnoj zatvarajućoj “What Can We Do” McCaughan pomalo naivno izjavljuje: “Now everything is different/and everything’s the same/Can’t find the words to capture/so I guess I can’t complain”. Na cijelom se albumu provlači kontrast između odrastanja (i cinizma koji prati odrastanje) i pokušaja da se ostane mlad u srcu (koliko god to patetično zvučalo). Zapravo bi se album mogao shvatiti kao svojevrsni pokušaj auto-terapije. Svakako dobar oblik krize srednjih godina.
