Astronomy For Dogs
{etRating 4.5}
Sjećate se sjajnog australskog filma „Shine“ o nadarenom pijanistu Davidu Helfgottu koji je doživio živčani slom i umjesto velike karijere završio u ludnici na duge godine, pa se mukotrpno vraćao u život i ponovno počeo svirati? Ta romansirana, ali uglavnom istinita priča podudara se sa sudbinom junaka ove priče Gordona Andersona. On je sredinom devedesetih godina bio među osnivačima cijenjenog škotskog folk-pop benda The Beta Band, snimio je s njima prvi EP, no počeli su mu se događati psihički problemi. Danas će reći da su ga opsjeli demoni, no priznaje kako su u to vrijeme koristili mnogo raznih droga, LSD-a i ponajviše halucinogene gljive. Anderson ih je trošio 40 (!) dnevno puna dva mjeseca. I puknuo. Slom je bio tako snažan da je punih osam godina proveo u mentalnoj instituciji, primio stotine elektrošokove i nebrojene količine tableta. Na kraju, kako kaže, izliječio se sam spoznavši Boga. U tih osam godina Beta band postigli su kultni status, prozivani nekom vrstom europskog Becka, snimili neke od najdojmljivijih albuma britanskog roka zadnje dekade. Nekako se podudarilo da oporavljeni Anderson izađe iz ludnice u doba dezintegracije Beta Benda. Klavijaturist John McLean i bubnjar Robin Jones nisu se zasitili glazbe, spojili se ponovno s Andersonom i The Aliens su rođeni. Kao da se svih tih godina akumuliralo u njemu, Andersonov talent je na „Astronomy For Dogs“ jednostavno eksplodirao. Poslije svega, ne bi bilo čudno da smo dobili zamršen rezultat, mračno i teško djelo. Upravo suprotno, u osam godina kao da je čovjeku pobrisan um, njegove su pjesme toliko čiste, nevine poput malog djeteta. Zvuk je apsolutno retro, čisti rock, kao da je netko napisao novi, energičniji i svježiji soundtrack za mjuzikl „Kosu“. Prvi singl „Setting Sun“ neodoljivo podsjeća na Hendrixovu verziju „All Along The Watchtower“, kerozinom „gonjenu“. Odiše optimizmom, iako je tema bolno iskustvo razlaza s djevojkom koja momku znači sve na svijetu. „I Am The Unknown“ opet priziva Hendrixa, čuje se u gitari harma „Hey Joe“ hita, iako vokalne dionice odlaze u sasvim drugom smjeru. The Aliens puno koketiraju sa psihodelijom, s tim da niti jednog trenutka ne zaborave biti „groovie“ što je problem hrpe današnjih britanskih bendova. Njihove „Robot Man“ i „Rox“ bacaju u trans od ritma, ludo je to putovanje prema prošlosti, podsjećanje koliko su Primal Scream sa svojom plesnom psihodelijom na „Screamadelica“ albumu istovremeno bili zabavni i inteligentni, kolika je šteta što Happy Mondays nisu mogli obuzdati svoje ovisničke sklonosti, baš kao i neprežaljeni The Stone Roses. The Aliens mirišu na neku bolju prošlost i jak su lahor svježine na prilično uniformiranoj indie britanskoj sceni. Osvježenje je, između ostalog, poslije sad već zamornog prekapanja po ostavštini post punka, između redaka od jednog novog benda iščitati glazbeni senzibilitet kasnih Beach Boysa („Tomorrow“) ili Kinksa u tužnom pogledu na prolaznost u „Glover“. The Aliens su tužni, duhoviti, divlji, disciplinirani, spremni na pomicanje glazbenih granica, konzervativni, minuciozni, nebrušeni…sve to u jedanaest pjesama istovremeno. Briljantni kaos za jedno od najugodnijih iznenađenja ove godine.
Tihomir Ivka
