The White Stripes – Icky Thump

The White Stripes
Icky Thump
(Warner Bros. / Third Man)

Puna tri tjedna trebalo je genijalnom čikaškom duu da snimi šesti album u točno deset godina postojanja. Većini današnjih rock zvijezda, tri tjedna je zrno vremena, u studijima provode mjesece, peglaju zvuk, nadosnimavaju, brišu, bacaju u koš, mijenjaju producente, session glazbenike, tehniku…

Za White Stripes, prema dosadašnjem iskustvu, tri su tjedna pak cijela vječnost, s obzirom da su znali ući u studio i izaći za 48 sati s gotovim materijalom. Dakle, mogao se očekivati nešto uglađeniji zvuk i odmak od dosadašnjeg lo-fi fundamentalizma. Icky Thump je snimljen u Nashvilleu, ali nemojte ni pomisliti da iza toga stoji namjera osvježavanja oprobane formule primitivnog bluesa country začinima. Niti da su lo-fi zamijenili stadionskim zvukom. Amerikanci bi rekli “busineess as usual”, nema iznenađenja ni radikalnih koraka. Prvo iznenađenje je kako Jack White, iznimno talentirani autor, uspijeva po šesti put biti isti i biti tako zabavan.

U travnju je u prodaju pušten pilot singl, naslovna pjesma “Icky Thump”, sirova melodija pogonjena bučnim, karakteristično jednostavnim bubnjem Meg White i hard rock riffom uz zujanje nekog namjerno odvrnutog gitarskog efekta. Ima zrno prog-rocka u toj pjesmi s atmosferom nečeg nama bliskog. Nečeg što bi zadnje očekivali od White Stripes. Solo je odsviran na gitari, ali degeneriran do neprepoznatljivosti instrumenta kroz efekte. Možda je usporedba malo radikalna, no u tim trenucima podsjećaju na, pazi sad, Leb i Sol ili Bijelo Dugme kad bi se dohvatili narodne ostavštine u svom pastirskom rocku. Kao da im je neki Balkanac na speedu odsvirao instrument po zvuku negdje između gajdi i gusli. Još bolje, i drugi odmak ima prizvuk ovih krajeva;  “Prickly Thorn, But Sweetly Worn” u uvodu ima istu melodijsku strukturu kao naš linđo (!), jedino što ulogu gusli igra mandolina. Kasnije pjesma poprima konture uvrnutog škotskog narodnog melosa. Osim ovih iznimki, stvari stoje po starom. “You Don’t Know What Love Is” punokrvni je, karakteristični White Stripes hit na tragu “Dead Leaves And The Dirty Ground”, samo nekako puno veseliji i radiofoničniji.

Na prošlom, izvanrednom Get Behind Me Satan albumu Jack White koristio je mnogo klavira i marimbe. Kao što ih je brzo prigrlio, tako ih je brzo i odbacio. Nema im traga ovdje, u mnogo bazičnijem izričaju, kojeg možemo mirne duše označiti kao povratak korijenima. Do sad, korak po korak, bez obzira na ograničenost instrumentarija sastavljenog od gitare i bubnja, zvuk je iz ploče u ploču bio sve “širi”, deblji, uglađeniji. Iako neobična dužina snimanja sugerira da je potrošnja studijskih trikova ekspandirana, to se nije dogodilo. Na zadovoljstvo svih onih obožavatelja De Stijl albuma prepunog grubog i prljavog bluesa, to jest njegove mutacije kroz Whiteovu omiljenu Montgomery Airline gitaru iz šezdesetih godina i taj sirovi, pršteći zvuk bubnja Meg White. Ona i dalje svira kao netko kome je prije četrnaest dana drugi početnik pokazao osnovne trikove. Tehnički daleko od savršenstva, ali tako nepatvoreno, njeno je bubnjanje idealna podrška istovremeno divljem i kompetentnom baratanju gitarom Jacka Whitea. On je daleko od perfekcionizma današnjih gitarističkih virtuoza, perfekcionizam je ionako zadnje čemu teži. No, jak je u idejama i nesputan po pitanju granica. Možemo mirne duše reći da je jedan od najboljih i najinventivnijih ritam gitarista uopće. Hard rock, Zeppelini, blues, sve on to koristi i nemilice troši na svoj način. Ponovio je to već pet puta i šesti put je i dalje neodoljiv.

Jacka i Meg White može se vidjeti samo u crvenoj, bijeloj i crnoj boji. Takva je im je i glazba. Nema prijelaznih tonova, sve je jasno određeno i odijeljeno. Filozofija crno-bijelo obično nije pohvala u psiho-socijalnom smislu, jer asocira na ograničenost, tvrdoglavost, jednoumlje. U rock ‘n’ rollu stvari stoje drugačije; manje može značiti više, zatvorenost u uski žanr i ogoljelost do kosti zna proizvesti magiju jednostavnosti. Svako nasnimavanje, preproduciranje, kićenje moglo bi tu magiju ubiti. To dobro Jack White zna. Makar, s obzirom na njegov talent, čisto sumnjamo da bi White Stripes i sa simfonijskim orkestrom iza sebe zvučali loše. “Icky Thump” je, s jedne strane, tapkanje u mjestu. Kad je detroitski duo u pitanju, nemamo baš ništa protiv toga.