The Beach Boys
SMiLE
(Capitol/Dallas)
“Nije to trebao biti album koji sliči bilo čemu što su The Beach Boys prije snimili. To je bilo važno. Svaki album Beatlesa je zvučao drugačije. Ja sam to tada vidio kao utrku, produkcijsku utrku. Htio sam stvoriti teenagersku simfoniju Bogu. Glazba je bilo vrlo ozbiljna. Stihovi su bili vrlo bitni. Zvukove koje smo sastavljali zajedno bili su tako drugačiji… Stvari su se odvijale brzo; skladanje snimanje, svijet u mojoj glavi, svijet oko moje kuće. Sve je bilo poput uragana… I onda kad smo pomislili da smo pri kraju, sve se počelo raspadati.
Uvijek smo radili tako da su svi slijedili moje vizije, ali osjećao sam otpor i onda se u mojoj glavi počela odvijat drama zbog izazova utrke s Beatlesima, pritiska iz diskografske kuće i u jednom trenutku više nisam mogao nastaviti. SMiLE me ubijao da smo nastavili vjerojatno bi ubili i The Beach Boyse. Pa smo prekinuli, negdje u proljeće 1967. rekao sam svima da nećemo završiti SMiLE. Snimke su završile u bunkeru.“
Ovako je, skraćeno u pratećoj knjižici izdanja najmisterioznijeg i najslavnijeg neobjavljenog albuma u povijesti rocka jedne od najpopularnijih, pa jedne od najinventivnijih grupa šezdesetih godina, njihov vođa krhke psihe objasnio iz kojih je pobuda SMiLE nastajao i zašto smo 45 godina morali čekati na njegovo objavljivanje. Priča o natjecanju s Beatlesima je važna i izvan njihovog međusobnog odnosa; Brian Wilson je uvijek tvrdio da ga je za jedno od najvećih dosega rock glazbe uopće, njegov izvanvremenski i vizionarski album potpisan imenom Beach Boysa Pet Sounds iz 1966. godine direktno inspirirao, bolje rečeno pogodio poput munje, godinu prije izašli Rubber Soul Beatlesa. Pet Sounds je pak strašno utjecao na Beatlese i pod njegovim su dojmom krenuli stvarati Sgt. Pepper’s Lonely Heart Club Band. Kad su ga zgotovili, Paul McCartney je Wilsonu u Los Angelesu u proljeće 1967. pustio jednu od najljepših pjesama s albuma, “A Day In Life”. Pojednostavljenu Wilsonovu verziju oko odbacivanja projekta znamo, no zapisi govore da je pjesmom bio toliko dirnut da ga je u proklamiranom “natjecanju” dvaju bendova možda i uplašila. Bio je mentalno načet i ne bi bilo čudno da je SMiLE projekt odbacio jer je pomislio kako je inferioran novim pjesmama Beatlesa.
Treba u tom kontekstu spomenuti i činjenicu da je u to doba Brian Wilson ostajao u studiju dok je ostatak benda bio na turneji i kad bi se vratili samo im je dao da nasnime vokale. Već im je Pet Sounds bio čudan što je razumljivo s obzirom da je zaokret od ljetnog popa u “California Girls” i sličnim poskočicama, bio radikalan. Kad su čuli snimke za SMiLE koje nisu razumjeli, otvoreno su se pobunili, posebno Brianov rođak Mike Love. Dok su oni bili na turneji, Wilson se zbližio s mladim, vrlo educiranim producentom i autorom Vanom Dykeom Parksom i zaljubio u njegove stihove pisane pod utjecajem amfetamina na kojima je i sam bio. Love se u jednom trenutku otvoreno posvađao s pridošlicom i tražio od njega da mu „prevede“ značenje nekih od stihova koje je napisao. Animozitet je bio takav da je Dyke Parks radije otišao nego snosio krivicu za izgledni raspad benda. Pred snimanje SMiLE-a, Wilson je spiskao u to doba nevjerojatnih 50 tisuća dolara i šest mjeseci snimanja na samo jednu pjesmu. U diskografskoj kući Capitol su čupali kosu od očaja i sigurno bi The Beach Boys dobili nogu da ta pjesma, (o “Good Vibrations” je riječ), nije zasjela na prvo mjesto američke top liste i postala jednim od najvećih hitova šezdeseti godina.
Nakon toga morali su podržati Wilsonove vizije, ali kad su na kraju čuli ostatak pjesama dobili su slom živaca zbog njihove krajnje nekomercijalnosti. I tu treba tražiti razloge ovako dugog čekanja ovog bunkeriranog remek-djela. No prilika da se baš sada objave originalne snimke (godinama su u raznim verzijama na raznim albumima izlazile razne verzije pjesama s tih sessiona, a i sam je Wilson ponovno 2004. snimio koncizniju verziju albuma uz panegirike kritičara), je jedinstvena jer The Beach Boysi ove godine slave pola stoljeća osnivanja.
I konačno, je li vrijedilo čekati? Definitivno, SMiLE je ilustracija jednog glazbenog genija koji je bio daleko ispred svoga vremena, njegove želje da pomakne granice i da ne priznaje ustaljene kanone pop glazbe koje je na početku karijere i sam poštivao. SMiLE je začudna pop simfonija, nevjerojatno inovativno, raskošno producirano djelo koje, izuzev uključenog hita „Good Vibrations“, nema smisla slušati drugačije nego u komadu, kao cjelinu. Ima tu fragmenata od tridesetak sekundi, neobičnih ritmova, prijelaza, bogatih orkestriranih dijelova s puhaćim instrumentima, violina, čela, nezaobilaznih zvončića i, dakako, prepoznatljive vokalne ljepote Wilsonovog falseta i višeglasnog pjevanja njegove braće, rođaka Lovea i Ala Jardinea.
Sve to skupa treba polako probavljati, na loš dan i za uho nenaviklo za iščašene stvari SMiLE može biti prilično nerazumljiv, ali poniranjem u glazbu počinje se hvatati njena divlja ljepota, unikatnost tog psihodeličnog popa kojem je teško naći pandan. Na kraju, svježini materijala koristi i izvanredna očuvanost snimke u tehničkom smislu. Kao da je sve snimljeno jučer, a ne prije dugih 45 godina.
