The Coral
Coral Island
(Run On, 2021)
Prije devetnaest godina liverpulski sekstet osvojio je kritiku i pola milijuna kupaca iznimno poletnim, istoimenim debijem, The Coral. Reputacija ‘najboljeg novog britanskog benda’ (nesimpatična NME-evska etiketa od koje je većina sastava imala više štete nego koristi) potvrđena je nominacijom za nagradu Mercury.
I kada su svi očekivali da mladići odspavaju rundu-dvije na lovorikama, uslijedila je duga i katkada isprekidana, ali kvalitativno konzistentna karijera.
Njihova izdržljivost, dakle, nije slučajna – a to pokazuje i materijal s desetog studijskog ostvarenja Coral Island. Album je opsežan, dvostruki, a prema pojašnjenju frontmena Jamesa Skellyja, pjesme su (uz kratke narativne dijelove) povezane u koncept, fokusiran na imaginarni priobalni engleski grad. Priča, a samim tim i pjesme, pritom su podijeljene u dvije skupine. Prva je nadahnuta ljetom, kao optimističnijim razdobljem u godini. Drugim dijelom albuma provlači se jesenji, samotni ugođaj ispražnjenog gradića.
Budući da se The Coral tradicionalno oslanjaju na nasljeđe otočke psihodelije (pomiješane s pitkim, melodioznim folkom), to odmah priziva usporedbe s Kinksima i Beatlesima, te sličnim epohalnim sastavima i albumima (u prvom slučaju Village Green, u drugom Bijeli album). Reference su brojne – nema sumnje da su The Coral temeljito proučili i opuse kasnih Small Facesa, vjerojatno i ranu fazu Winwoodovih Traffic, potom Pretty Thingse i sve ostale. Tu valja pribrojiti Dylana, Younga i ostale heroje kontrakulturnog folk-rocka 60-ih i 70-ih.
Naravno da su takve paralele u osnovi beskorisne, no odjekujuća, sanjiva melankolija grupe Coral uistinu sadrži nešto neodoljivo i gotovo autentično: pjesme poput “Vacancy” (da spomenemo tek najtipičniji primjer) istovremeno su “retro” i moderne, originalne i starinske – i skoro bez iznimke prožete čežnjom za vremenom koje možda jeste, a možda i niste proživjeli.
