Thom Yorke
Tomorrow's Modern Boxes
(Digitalno izdanje, 2014)
Premda je ime Thoma Yorkea sinonim za Radiohead, vlastito je ime stavio na samo jedan album, Eraser iz 2006., koji je dočekan jednoglasnom podrškom kritike i publike.
Izvan matičnog sastava oglasio se i prošle godine, kao neformalni vođa supergrupe Atoms For Peace, u čijoj su postavi sudjelovali bubnjar Joey Waronker (suradnik R.E.M.-a i Becka), basist Red Hot Chili Peppersa Flea, brazilski perkusionist Mauro Refosco, te dva člana povezana s grupom Radiohead: producent i klavijaturist Nigel Godrich i, naravno, sâm Thom Yorke.
Sasvim neočekivano stiže drugi Yorkeov samostalni album Tomorrow’s Modern Boxes. Radi se o projektu koji se mora promatrati iz tri različita, katkad i odvojena kuta.
Prvi se ogleda u činjenici da je objavljen bez ikakvih marketinških ili bilo kakvih drugih priprema – sasvim iznenada, kao da je kreiran u sklopu neke tajne operacije.
Drugi, koji se nadovezuje na tu činjenicu i samom Yorkeu očito je mnogo važniji, svodi se na to da je objavljen na nekonvencionalan način – putem BiTorrenta. Još preciznije, dio sadržaja je besplatan, a album u cjelini može se preuzeti po cijeni od šest dolara. Moguće ga je i naručiti u vinilnom izdanju, što je samo još jedan argument u prilog tvrdnji koja se do prije desetak godina mogla činiti nevjerojatnom: a to je da će vinili po svoj prilici nadživjeti format CD-a.
O frontmenu Radioheada opet se, dakle mnogo piše i govori. I to ne samo zbog novog albuma nego i zbog novog Yorkeova pokušaja da uspostavi takav način distribucije koji će zaobići posrednike iz diskografske industrije, a samim tim i posredničke troškove koji, na putu do krajnjeg konzumenta, nužno uvećavaju cijenu proizvoda.
Tim povodom Yorke i njegov producent Nigel Godrich potpisali su posebno priopćenje. Riječ je o eksperimentu, tvrde oni, koji bi mogao izmijeniti način funkcioniranja glazbene industrije. Naime, taj izravni (peer-to-peer) način prodaje, oslobođen dodatnih troškova, omogućuje da se investirani kreativni napor (i kontrola nad komercijalnim dijelom priče) vrate onome koji je djelo i stvorio, bez obzira je li riječ o glazbi, o video sadržaju ili o nečem trećem.
Sve to treba promatrati u svjetlu činjenice kako je Yorke još 2007. s grupom Radiohead počeo radikalno eksperimentirati s distribucijom. Podsjetimo se, grupa je tada u download verziji objavila album In Rainbows, i to po cijeni koju individualno odredi svaki kupac.
Treća i najvažnija dimenzija projekta Tomorrow’s Modern Boxes jest sâm sadržaj. Govoriti o njemu bez vremenskog odmaka možda i nije uputno jer je u pitanju slojevita glazba koja skoro potpuno ovisi o tehnologiji i zahtijeva postupno razotkrivanje i opširnije analize. No, prvi dojmovi svode se na činjenicu da se osam novih pjesama (ponovo u Godrichevoj produkciji) izravno naslanjaju na estetiku albuma Eraser.
Naime, poput tog albuma, i za Tomorrow’s Modern Boxes vrijedi zaključak da predstavlja “čistog Yorkea” – glazbenika koji je bez ostatka introspektivan i beskompromisno hermetičan u zvuku i stihovima. Nema konvencionalnih rock instrumenata, poput gitare i standardne ritam sekcije: sve to već je godinama posve izvan sfere njegovog interesa. Posebno na samostalnim projektima.
No ze razliku od debija Eraser, koji je u nekim drugim elementima, barem djelomično pokazivao autorovu organsku stranu, zvučna tekstura ovdje je u cijelosti sintetična, izgrađena na digitalnim beatovima, dionicama sintesajzera, ili na kakvom prigušenom klavirskom loopu, kao u slučaju teme “Guess Again”.
Netko je u uglednom listu Guardian zaključio kako je Yorke dospio u fazu kad ga je u glazbenom smislu relativno lako predvidjeti: čim čujete da je nešto snimio, odmah je moguće pogoditi tip zvuka, barem grubo i u naznakama. Album Tomorrow’s Modern Boxes pokazuje da je novinar donekle u pravu, iako ta stilska predvidljivost ne isključuje kvalitetu. Barem u načelu.
Na prvih nekoliko slušanja, najimpresivnije zvuči kompozicija “The Mother Lode”, čijih šest minuta najjasnije ilustrira Yorkeov modus operandi: pijanistički akordi, istrzani ritam, autorov karakteristilčni falseto i melodija koja se razvija postupno skoro do samog kraja. Kad je Yorke u pitanju, tjeskobni ugođaj podrazumijeva se sam po sebi, a u nekim slučajevima, primjerice u kompoziciji “Pink Section”, glazba evocira drugu – meditativnu, instrumentalnu – stranu Bowiejevog eksperimentalnog albuma Low iz berlinske faze druge polovine sedamdesetih.
Jasno, albumom Tomorrow’s Modern Boxes Thom Yorke neće pridobiti niti jednog novog poklonika. Album je još zatvoreniji, u dijelovima i monotoniji (i slabiji) od prvijenca Eraser, te od mnogih izdanja Radioheada.
No, kao i uvijek, kritika je na njegovoj strani, a tu je i vojska poklonika koja još uvijek cijeni njegov kontinuirani napor da svoju tjeskobu i unutarnje sukobe artikulira tako da oni ne samo poprime univerzalna obilježja, nego i postanu široko dostupni. Naravno, uz pomoć tehnoloških inovacija za koje treba provjeriti hoće li se pokazati praktičnima, i funkcionalnima na dugi rok.
