Dear Science
{etRating 4.5}
Slučajnost i sreća, neočekivani vjetar u leđa, točka preokreta jednako su važni, ako ne i važniji od kvalitete u glazbenom biznisu. I ne samo u glazbenom biznisu. Teško je susret o mladom bendu s nešto starijim članovima i legendom svjetskog rocka okarakterizirati drugačije negoli sretnom okolnosti. David Sitek, glazbeni producent i slikar tamo negdje početkom 21. stoljeća u ranim tridesetim godinama prodavao je svoje slike po kućama, nabasao tako i na zgradu u kojoj živi David Bowie. 
Dok je sklapao posao s portirom zgrade, naletio je Bowie glavom i bradom, nekako mu se u ruci našla snimka benda za kojeg nitko nije čuo, za divno čudo čak ju je i preslušao i procijenio da su TV On The Radio budućnost rock glazbe. Postao je neka vrsta savjetnika neobičnom bendu iz New Yorka, sačinjena od živopisnih likova, četiri crna glazbenika i jednog bijelca, Siteka. «Oni imaju jaku poveznicu sa snažnim američkim pjesničkim nasljeđem, posebice Beat poezijom. Sempliranjem, multitrackingom, miješanjem nespojivog oni su istinski proizvod tehno-industrijskog društva», sipao je tada Bowie hvalospjeve na račun svojih štićenika, na neki način ih proglašavao najboljim bendom na svijetu samo što to još nitko nije znao. Bowie je anticipirao u maniri iskusnog lovca na talente, dobar ukus potvrdio je navijanjem za još jedan veliki «mali» bend, Arcade Fire. Tri godine nakon prvog susreta, Siteka se počelo proglašavati najvećim vizionarom rocka u ovom trenutku, album «Return To Cookie Mountain» je snažan argument da je poslije svih tih godina mini rock revolucija, cikličkih vraćanja unazad, moguće stvoriti nešto odista svježe. Ali bez kidanja spona s prošlošću; njihova je glazba derivat dosad nedosegnutog i bogate prošlosti; Briana Wilsona i psihodelije, jazza i «zvučnog zida» Phila Spectora. Novi LP je – da se vratimo priči o Bowieu – svojevrsni hommage «mršavom bijelom vojvodi» i to njegovim najmanje hvaljenim diskografskim godinama, osamdesetim i devedesetim. Karikirano, «Dear Science» je najbolji bowievski album od Bowiea samog i njegovih plagijatora, tamo još od zaključenja njegove berlinske faze sa «Scary Monsters». Samim tim je i manje revolucionarno djelo od «Return To Cookie Mountain», ali to baš ništa ne mijenja na stvari, dapače, TV On The Radio je s mnogo smirenijim, toplijim, melodičnijim uratkom dosegao idealno, da mu se istovremeno klanjaju kritičari zbog neupitne kvalitete i da mnogo širi krug ljudi kupuje njihov CD.
Tekstura novih pjesama ostaje iznimno bogata i u iznenađujućim glazbenim zaokretima. Prekrasna «Crying» je uvrnuti pogled na funky, inovativan na način Princea u osamdesetim godinama. «Dancing Choose» drži korak s vremenom u plesnom ritmu LCD Soundsystema i odlazi korak naprijed s nevjerojatno energičnom vokalnom dionicom Tundea Adebimpea. «Golden Age», posebice u refrenu, je naj-bowievski trenutak ukopan negdje u doba Black Tie, White Noise albuma. «Family Tree» uz dominaciju klavira može podsjetiti i na Beatlese u terminalnoj fazi, dok «Red Dress» s pomiješanim funkom i afro-beatom podsjeća na eklektičnost Talking Headsa koju su dotjerali do savršenstva u znamenitoj «I Zimbra» pjesmi. Glazba petorke iz New Yorka bi se mogla povezati s mnogima i opet će joj bitna odrednica ostati samosvjesnost i svojeglavost. TV On The Radio nisu rokerski manihejci, njihova je moć u inteligentnom slaganja nijansi u savršenu cjelinu. Većina velikih albuma indie provenijencije su provokativno opori, teško prohodni, ponekad i nedokučivi. Kako suditi o nečem što je većini izvan granica mogućnosti spoznavanja? Ludost ili genijalnost? Glazba ispred vremena ili pretenciozno smeće? Teška se pitanja znaju rojiti recenzentu u glavi kad se suoči s «nepoznatim». S «Dear Science» nema takvih dilema, riječ je naprosto o prelijepom djelu, uvjetno konvencionalnom i bezuvjetno izazovnom.
Tihomir Ivka
