Evolfo
Last of the Acid Cowboys
(Royal Potato Family, 2017.)
Matt Gibbs, pjevač i primarni tekstopisac bruklinskog sastava Evolfo rekao je sljedeću stvar: “Neki bendovi snime album i onda provedu neko vrijeme razmišljajući kako da to prenesu u svirke uživo. Kod Evolfa je slučaj bio da smo morala skužiti kako da live energiju prenesemo na album”.
Uistinu, dovoljno je samo nekoliko taktova bilo koje njihove pjesme da ih poželite čuti uživo. Glazba im evocira prizore njujorških barova u sporednim uličicama i slike koncerata, pivom zalivene publike u malim, gotova pa derutnim noćnim klubovima. Zlokobni, hrapavi zvuk rokenrola benda s limenim puhačima nije ništa novo, ali momci iz Evolfa recikliraju zvukove prošlosti s nevjerojatnom količinom entuzijazma, energije i iskrenosti. Drugim riječima: samoprozvani rat rock sastav zvuči onako kako bi Black Keys zvučali da imaju Y kromosom.
Prva “Vision of Sun”, fino kombinira jednostavan rif i soul, ulazi u pitak refren, a zatim se na pola pjesme raspada u plesni funk prije nego brass sekcija uleti i otprati vas u još jedan refren. “Moon Eclipsed the Sun” naslanja se na tradiciju zapadne obale s orguljama, a cijela stvar podsjeća na Black Keyse u neko zdravije doba. “Bloody Bloody Knife” priziva duh legendarnih the Sonics, a “Don’t Give Up Your Mind” više pripada soulu sedamdesetih nego današnjici. “Rat City” počinje kao oštra, prljava proto-punk stvar prije nego utone u plesni refren.
Evolfo nije nimalo inovativan, ali iz svake pjesme izbija zavidna količina energije i ljubavi prema glazbi. Istovremeno primordijalno žestoki i plesno nastrojeni, ovaj bruklinski sastav će zasigurno kroz dvije-tri godine postati velika stvar. Nekako imam osjećaj da je sjajni “Last of the Acid Cowboys” (ujedno i prvi LP benda) tek početak za momke iz Evolfa.
