The Wombats
This Modern Glitch
(14th Floor Records)
Možda diskografski debi trija iz Liverpoola A Guide to Love, Loss & Desperation iz 2007. i ne nosi neku posebnu težinu no pjesme „Kill The Director“ i „Let’s Dance To Joy Division“ mogu se ubrojiti u red najzabavnijih i najboljih singlova post punk revivala kojeg su zakuhali Franz Ferdinand i slični otočki bendovi. U međuvremenu frontman Matt Murphy preživio je prekid veze, pomodnu krizu četvrtine života i posljedično uzimanje antidepresiva, pa i tešku prometnu nesreću.
To su dobre vijesti za inspiraciju rock autora, kao što je dobra vijest bila i najava da su Wombats angažirali vrlo cijenjene rock producente Jacknifea Leea, Ritcha Costeya, Erica Valentinea i Butcha Walkera. Očaj, bijes i dobra produkcija, to zna biti vrlo sočna rock smjesa. Kad ono, Murphyev tek sporadično korišteni sintesajzer naspram nabrijanog Telecastera, preuzeo je igru i Wombats su se na drugom albumu na prvo slušanje ukazali kao nervozni electro-pop bend s neobičnim spojem zvuka jeftinog sintića i žestoke indie ritam sekcije. Poslije početnog šoka zbog radikalnog zaokreta, počele su se otkrivati nešto pozitivnije strane ovog pristupa.
Prvo, ovakav amalgam glazbenih pravaca je prilično unikatan, pa u uvodnoj „Our Perfect Disease“ kao da Yazoo sreću Hard-fi ili Arctic Monkeys s prvih albuma. „Tokyo (Vampires & Wolves)“ nose još trivijalniji sinth zvukovi, valjda ni Alphaville i Modern Talking ne bi našli sladunjavije, no fuzirani bas kao da je sempliran iz neke dobre stare Stranglers stvari, a himnični refren stadionskih proporcija pršti od energije. Matt Murphy je odličan pjevač, toliko je uvjerljiv, „ufuran“ i srčan da je to teško ignorirati. Nova slušanja novih deset pjesama ne rezultiraju konačnim zaključkom; This Modern Glitch je jedno od onih djela kojeg se istovremeno prezire i voli.
