Van Morrison
Duets: Re-Working The Catalogue
(RCA / Menart, 2015)
U posljednjih desetak godina Van Morrison kao da funkcionira na autopilotu: inovator koji je karijeru izgradio majstorski sintetizirajući energiju rhythm and bluesa, mistiku keltskog folka, sentimentalnost countryja, jazz improvizaciju i senzualnost bluesa, postao je majstor rutine: niz ukusno aranžiranih i predvidljivih stilskih vježbi na razmeđi swinga i bluesa umanjilo je njegovu kritičarsku reputaciju, ali i očekivanja publike.
Posebno je razočaravajući recentni album Born To Sing: No Plan B, na kojemu je rutina dodatno degradirala, sve do stupnja dosade.
Razlog tom nazadovanju ne krije se samo u tvrdoglavom i lijenom oslanjanju na jednu te istu formulu, nego i u bezizražajnom autorskom rukopisu.
U tom svjetlu, zgodno se podsjetiti na bolje Morrisonove dane. Duets: Re-Working The Catalogue svojevrsna je retrospektiva, ali – u skladu s naslovom – odrađena uz pomoć niza gostiju s kojima je irski veteran podijelio mikrofon, vjerojatno u namjeri da starim skladbama udahne drugačiju vrstu života.
Od te misije ne treba očekivati čuda ni radikalne obrate, premda je odabir pjesama u najmanju ruku nekonvencionalan. Mark Knopfler asistirao je u dojmljivoj “Irish Heartbeat”, mlada Joss Stone u remakeu teme “Wild Honey”, izvorno s najmeditativnijeg Morrisonovog ostvarenja Common One (1980). S druge strane, nedugo nakon sessiona koji je proizveo urednu ali energičnu repliku skladbe “Some Peace Of Mind”, soul majstor Bobby Womack je, nažalost, preminuo.
Guest lista je šarolika, premda odabir suradnika preteže na veteransku stranu. Iznimka je Gregory Porter, nagrađivani jazz pjevač i pripadnik mlade garde koji je s Morrisonom pokušao revitalizirati pjesmu “Eternal Kansas City,” izvorno s još jednog neobičnog, prijelaznog albuma Period Of Transition (1977). Kćer Shana dostojno je odradila posao u odličnoj “Rough God Goes Riding,” čija originalna verzija zapravo i ne zahtijeva popravke.
Začudo, Mick Hucknall potpisuje najugodnije iznenađenje: odabrao je klasik “Streets of Arklow” s jednog od najboljih Morrisonovih albuma Veedon Fleece: introspektivan keltski ugođaj originala je zadržan, ali interakcija između domaćina i gosta pjesmi je dala novi okus, premda je, dakako, nije učinila superiornom u odnosu na izvornik.
Čak ni Michael Buble (!) nije sasvim zabrljao stvar. Zato se (s obzirom da album uključuje i legendarnu Mavis Staples u interpretaciji “If I Ever Needed Someone”, najstarije skladbe ovdje, s albuma His Band and The Street Choir, iz 1970) ovaj zgodan projekt može svakome preporučiti. Doduše, ne kao ključan dokaz Morrisonova genija (u tu svrhu valja uzeti bilo koji album do sredine 1970-ih), nego kao pitku nadopunu osnovne lektire, sročenu za stare dane.
Pritom ovdje gotovo da i nema hitova u klasičnom smislu pojma. No to može čuditi samo publiku nenaviknutu na ekscentričnost autora koji i na ovakvim, razmjerno ležernim projektima funkcionira u vlastitu svijetu i uz pravila koja je odavno sâm skrojio.
