Van Morrison
Keep Me Singing
(Exile/Universal, 2016.)
Da nije objavio ništa poslije albuma Common One (uz Astral Weeks njegov glazbeno najambiciozniji projekt), Van Morrison ostao bi upamćen kao izvanserijski pjevač i prvoklasan autor – jedan od najboljih. Bilo je to početkom 1980-ih. Iako su se od tada nadalje briljantni albumi počeli prorjeđivati, svaki od njih sadržavao je barem nekoliko trenutaka koji su podsjećali s kakvim talentom imamo posla.
Nažalost, razmjeri rutine u koju je Morrison upao najprije djelomično tijekom devedesetih, a potom sve više u novom stoljeću i dalje su primjetni, iako na novom studijskom albumu osjetno manje nego na prethodnom (jedva osrednjem) Born To Sing: No Plan B.
Zapravo, najmanje impresivni dio LP-a Keep Me Singing je još jedan neinspirativan, “programatski“ naslov, te kičasti ovitak koji bi teško prošao čak i da je dizajniran s ironičnim odmakom, kao brižno osmišljeni camp. Srećom, glazba je mnogo nadahnutija, a suzdržani, melankolični ugođaj većine pjesama naslanja se na još neke zanimljive albume iz razmjerno “novije“ povijesti irskog barda, poput The Healing Game (1997) ili pak Magic Time (2005).
O čemu se, dakle radi? O inventivnosti zacijelo ne: Morrison je ključne radove odavno dao, ali nepravedno je 2016. od njega očekivati ostvarenja kalibra Astral Weeks i Veedon Fleece. Najveća vrlina na Keep Me Singing izostanak je površnog, generičkog rhythm and bluesa koji je Van The Man u posljednjih dvadesetak godina doveo do bizarnog savršenstva. Umjesto toga, ovdje prevladavaju suptilno aranžirane balade na razmeđi folka, popa za odrasle i jazza s nešto bluesa kao obavezne lektire.
Vokal se uklapa u priču, jer u većini slučajeva ostaje u atipičnoj kontroli koja omogućuje izmjenjivanje sjete s tipičnom srdžbom: ne treba smetnuti s uma da je Morrison kralj kantautroske mrzovolje. Zaključni instrumental “Caledonia Swing“ ne izdiže se iznad ocjene solidnog, kao ni jedini cover na albumu – blues standard “Share Your Love With Me“, posuđen iz repertoara Bobbyja “Blue“ Blanda, odnosno Arethe Franklin.
Valja stoga ponoviti da su primarni aduti albuma elegantne balade koje su iscurile iz njegova autorskog pera. Primjerice, predivna “Memory Lane“, keltski obojena i gudačima podvučena tužbalica koja podsjeća na zlatne dane zagubljene u izmaglici sjećanja – njegovog, ali i njegove publike, vjerojatno.
Nostalgični trip i refleksivna, samotna atmosfera utkana je i u teme “Out In The Cold Again“ i “Every Time I See A River.“ Svaka od njih autentični je primjer njegove solidno očuvane muze.
