The Growlers
City Club
(Cult Records; 2016.)
Kada prvi put čujete ime nekog benda na neki način odmah čujete i muziku kakvu pretpostavljate da sviraju. The Growlers. To može značiti (minimalno) tri stvari. Prvo, oni koji reže. Drugo, malena santa leda. Treće, posebna vrsta boce za pivo. Prva mogućnost znači da je u pitanju kakav garažni ili punk bend. Drugo nema pretjerano smisla. Treće opet ima smisla ako je u pitanju garažni ili punk bend.
The Growlers jesu na neki način garažni bend, ali spadaju u onu kategoriju garage rocka koji više njeguju lo-fi i surf estetiku nego masne, prljave rifove.
Samoprozvani surferski gotičari profilirali su se kao majstori lijenih rifova čije pjesme uvijek prizivaju slike sjedenja i promatranja zalaska sunca na kakvoj kalifornijskoj plaži dok se ispija tko zna koja piva uoči “pravog“ izlaska“. Prošli album, “Chinese Fountain“, je sa svojim prebacivanjem fokusa s rifova na groove i ritam poslužio kao nagovještaj smjera u kojem će se Brooks Nielsen, Moustache Matt i ostatak ekipe kretati. Nomenklatura ovog je puta pun pogodak; “City Club“ savršeno pristaje onome što se na albumu događa. Osim što su se okrenuli discu, synthevima i zvuku sedamdesetih im je Julian Casablancas iz Strokesa producent (što se dosta očituje na Nielsenovom vokalu).
Rezultat je sjajan. Growlersima je pošlo za rukom ono što Strokesima nije: fino spojiti disco, synthpop tj. electro i kulerski garažni rokenrol. Prva, nevjerojatno plesna “City Club“, priziva slike pulsirajuće noći, rifove a la Strokes postepeno preuzimaju snažan groove i ritam ne bi li se sve opet razbilo u refrenu koji podsjeća na Strokese. “I’ll Be Around“ odmah kreće s dominantnim basom i afro-funk ritmom, “Vacant Lot“ zlokobna je i tripoidna, a “Dope On a Rope“ još je jedan neosporiv dokaz da su Growlersi u stanju napisati izvrsnu gitarističku pop pjesmu.
Apsolutni vrhunac albuma predstavlja “The Daisy Chain“ s nevjerojatno zaraznim orguljama i briljantno jednostavnim gitarama i vokalnom linijom, a cijela pjesma zapravo zvuči kao pjesma koju se Strokesi (čini se da njihov duh visi nad cijelom pločom) već deset godina trude snimiti, ali jednostavno ne ide. “City Club“ album je o gradovima gdje neon presijeca ulice. Ploča bez višaka. Vjerojatno jedan od albuma godina.
