Najvažnije poglavlje u kompliciranoj povijesti grupe The Band zatvoreno je ovog ljeta. Robbie Robertson, gitarist i glavni autor ponajboljeg američkog rock sastava s prijelaza šezdesetih u sedamdesete, preminuo je sredinom kolovoza u Los Angelesu u 81. godini života. Ne ulazeći u detalje, Jared Levine, njegov dugogodišnji menadžer, pojasnio je kako je glazbenik život okončao u krugu obitelji nakon borbe s neimenovanom bolesti.
The Band su koncem šezdesetih u rock polje kročili kao posve apartna pojava. U trenutku u kojem je tekuća glazbena produkcija jasno zrcalila visoke društvene i političke tenzije, Robertsonova grupa inspiraciju je potražila u tobože jednostavnijoj, manje konfliktnoj američkoj prošlosti. Posuđujući po potrebi motive iz country, blues, folk i gospel tradicija, The Band su na šest albuma, objavljenima u razdoblju između 1968. i 1975., osmislili i razradili svoju specifičnu viziju Amerike. Unatoč deklarativnom realizmu Robertsonova pisanja, u pitanju je zapravo bio ahistorični koncept na granici između pastorale i misticizma.
“Uvijek sam želio stvarati glazbu koja zvuči kao da je mogla nastati prije 50 godina, jučer, ili sutra. Glazbu koja zvuči kao da je izgubljena u vremenu”, rekao je Robertson jednom prilikom. U principu, riječ je o definiciji americane, žanra koji će se početi jasnije formirati krajem osamdesetih i čiji će najistaknutiji predstavnici, poput Lucinde Williams ili grupe Wilco, kasnije izgraditi uspješne srednjostrujaške karijere. Ironično, americani kao žanru temelje je udario upravo The Band, grupa čiji su svi članovi, osim bubnjara, bili Kanađani.
Robertson, rođen u Torontu 1943. godine, odrastao je u indijanskom rezervatu Six Nations, gdje je, njegovim riječima, “svatko svirao neki glazbeni instrument, pjevao ili plesao, ili se barem tako činilo.” Kao i mnogim muškarcima iz iste generacije, rock and roll mu je doslovno promijenio život. Mogućnost srednjoškolskog obrazovanja nije niti razmatrao – praktički kao dijete počeo se motati po gradskoj glazbenoj sceni, a 1957. godine postao je gitarist u grupi The Hawks, pratećem bendu rockabilly ikone Ronnieja Hawkinsa. Tako je upoznao bubnjara Levona Helma, pijanista Richarda Manuela, basista Ricka Danka i multi-instrumentalista Gartha Hudsona.
Nakon šest godina grupa je napustila Hawkinsa i ubrzo ga zamijenila ni manje ni više nego Bobom Dylanom. Na Dylanovo inzistiranje, pratila ga je 1965. i 1966. na čuvenoj turneji tijekom koje je Dylan, na zaprepaštenje folk purista, počeo svirati električnu gitaru. U ljeto 1967. sastav se preimenovao u The Band i stacionirao u gradiću Saugerties u saveznoj državi New York – ponovno u paketu s Dylanom. U kućnom studiju svirali su i snimali svakodnevno. Dio materijala s tih legendarnih zajedničkih sessiona – autorske stvari, obrade tada aktualnih hitova, obrade tradicionalnih komada – službeno je objavljen tek 1975. godine pod imenom “The Basement Tapes”. Istovremeno, međutim, The Band su pripremali i svoj debitantski album, “Music From Big Pink” (1968.)
Potpuno odudarajući od tada dominantnih trendova, odsviran ležerno, sporo i relativno tiho, “Music From Big Pink” ostvario je ozbiljan komercijalni uspjeh i pokupio pohvale kritike. U dokumentarnom filmu o grupi, “Once Were Brothers”, dobro ga je opisao Bruce Springsteen: “Zvučao je istovremeno kao nešto što nikada niste čuli i kao nešto što je oduvijek bilo ovdje.” Uslijedili su podjednako briljantan “The Band” (1969.) i vrlo dobar “Stage Fright” (1970.), album na kojem su završile dvije vjerojatno najpoznatije pjesme grupe, “The Shape I’m In” i “Stage Fright”.
Dok se ostatak sastava borio s alkoholizmom i ovisnošću o heroinu, Robertson, najveći profesionalac od petorice, prometnuo se u neformalnog frontmena i, nakon tri slabija albuma, odlučio rasformirati grupu. Izvori problema, međutim, nisu bile samo različite razine radne etike, nego i distribucija tantijema, odnosno činjenica da je najviše novca završavalo upravo u Robertsonovom džepu.
Oproštajni koncert organiziran je 23. studenog 1976. godine u San Franciscu s impresivnom listu gostiju koja je, između ostalih, uključivala Dylana, Erica Claptona, Vana Morrisona i Neila Younga. Koncert je snimljen sa sedam filmskih kamera, a Martin Scorsese materijal je pretočio u “The Last Waltz”, jedan od najboljih rock dokumentaraca svih vremena. Posljednji pravi album The Banda, “Islands”, sastavljen od dostupnih studijskih ostataka, objavljen je 1977. godine kako bi se ispoštovao ugovor s Capitalom Recordsom.
U svakom slučaju, The Band više nikada nisu zasvirali u originalnoj postavi. Grupa se tijekom osamdesetih i devedesetih okupljala tek povremeno, bez jasnih planova – i nikada s Robertsonom. Nakon njegove smrti, Garth Hudson ostaje jedini živući član grupe. Richard Manuel počinio je samoubojstvo 1986. godine. Rick Danko preminuo je 1999. od posljedica srčanog udara, a 2012. Levonu Helmu presudio je rak grla.
Od kraja osamdesetih pa do kraja života, Robertson je snimio nekoliko u pravilu nezapaženih samostalnih albuma. Godine 2016. objavio je memoare “Testimony”, petstotinjak stranica solidne proze na kojima se prema ostalim članovima The Banda postavio prilično blago. Ostatak vremena skladao je uglavnom za film, surađujući sa Scorseseom na nizu naslova poput “Raging Bull”, “Casino” i “The Irishman”. Robertsonovu glazbu bit će moguće čuti i u najnovijem Scorseseovom filmu, “Killers of Flower Moon”, koji bi se u kinima trebao pojaviti do kraja godine. “Uvijek sam se mogao osloniti na njega kao prijatelja, suradnika, savjetnika. Nastojao sam mu uzvratiti istom mjerom”, rekao je redatelj povodom Robertsonove smrti. “Vremena nikada nema dovoljno za one koje volite, a njega sam volio.”
Kada je riječ o obožavateljima The Banda, Scorsese je u manjini. Kao što je to često slučaj u popularnoglazbenoj mitologiji, mnogi su krivnju za pogrešna skretanja grupe pripisivali Robertsonu, ambicioznoj, proračunatoj figuri okruženoj talentiranijim glazbenicima koji su se, za razliku od njega, navodno samo željeli baviti umjetnošću. Strane će se i dalje zauzimati. U romanu Milana Kundere “Nepodnošljiva lakoća postojanja” glavni junak, nakon raspada ljubavne veze, izgovara: “Tog napora više nije bilo, a ljepota je ostala.” Robertsona je vjerojatno najpoštenije ispratiti sličnim mislima.
