Yuck
Yuck
(Mercury Records)
Prelistati stranice glazbenih novina s početka godine o novim bendovima na koje treba obratiti pažnju i čuti prvih 30 sekundi uvodne „Get Away”, tamo negdje do pola prvog prekrasnog i čistog sola s bukom u pozadini, bilo je dovoljno da se zaključi kako je zrelo vrijeme za revival indie glazbe s prelaska osamdesetih u devedesete godine. Yuck su londonski kvintet čiji članovi su još u ranim dvadesetim godinama i imaju dovoljno osebujnu pojavnost s obzirom da pjevač/ritam gitarist Daniel Blumberg izgleda kao viša verzija mladog Dylana, da je basistica Mariko Doi Japanka, a bubnjar nosi afro frizuru na krupnom tijelu što ga čini sličnim ?uestloveu, bubnjaru The Roots, samo što je Yuckov čovjek od palica bijelac.
Glazbeno, prva je asocijacija poslije tih prvih 30 sekundi svakako Dinosaur Jr., ne samo zbog Fender Jazzmaster gitara i neilyoungovskog sola tek što pjesma počinje, već zbog prepoznatljive suprotnosti finih melodija kao kostura pjesama i buke izazvane feedbeck i distorzivnim gitarskim efektima. Kako vremensko-žanrovski determinirano počinje, tako ovaj debi nastavlja i završava.
„The Wall” ima nešto od pozitivne neotesanosti indiea i punka ranih Superchunk, „Shook Down” , „Suck” i „Sunday” su mnogo čišće, lakše i tiše troakordne melodije kakve su na svojim vrhuncima isporučivali Teenage Fanclub, „Georgia” je nepogrešivo smještena u doba kad su glazbenim podzemljem vladali britanski shoegaze bendovi, oštra i bučna „Operation” će podsjetiti i na zaboravljene Swervedriver .
Yuck kvalitativno još ne uspijevaju održati istu razinu od početka do kraja, no svirački i po idejama odaju potencijal snažnog autorskog benda i naslanjanje na već odsviranu prošlost u njihovom slučaju nije otežavajuća okolnost.
