Yuck
Stranger Things
(Balaclava Records, 2016.)
Kada sam u proljeće 2014. odlučio posjetiti Barcelonu, još jednom sam predočio svoju opsesiju unutar koje putovanja redovito prekrojavam prema lokalnoj koncertnoj ponudi. Ako je pak na tom polju izrazito sušno razdoblje, onda se zadovoljim posjetama lokalnim stadionima; tek toliko da zadovoljim i svoju drugu životnu strast.
Tom prigodom sam se počastio nastupom Yucka, londonskog indie rock otkrića koji je tih dana preživio turbulentno razdoblje tektonskih poremećaja unutar samog kadra; da bi se vrlo brzo vratili na radnu temperaturu zvanu promo turneja albuma “Glow & Behold”.
Nakon solidnog nastupa sam uz pivo popričao s Maxom Bloomom, gitaristom koji je – tad relativno friško – zamijenio kreativni spiritus movens benda, bivšeg vokala Daniela Blumberga. Bloom je tada kroz čitav razgovor više ili manje suptilno – bez mog naročitog imputiranja ili persuazije – inzistirao kako je Blumbergov nagli odlazak iz benda nezgodna stvar, ali da je Yuck kao kolektiv iznad toga i da preostali članovi osjećaju kako imaju još pregršt “ulja u svići” koje žele predočiti publici. Pohvalno za čuti, makar sam bio skeptičan tim spletom okolnosti: pogotovo uzevši u obzir uspjeh koji su polučili svojim debi-albumom. Yuck je, kako smo već i pisali na stranicama časopisa, zajahao najbolje od revitaliziranog zvuka kasnih osamdesetih, kao i devedesetih; gravitirajući pritom od klasične gitarske forme izraženije na debiju do shoegaze estetike kojom su se zvučno zaogrnuli na podjednako kvalitetnom “Glow & Behold“. Nije to bilo ništa preinventivno ni naročito revolucionarno, ali su taj hrabri odmak od gotovo uniformiranog zvuka otočkih indie rock kolektiva izveli i više nego decentno.
“Mislim da je uvijek dobro je biti različit. Iako mi nismo tad smatrali ni sagledavali to na način kao da krećemo raditi nešto “drugačije”. Nije se dobro pokušavati ograničiti na neke lokalne trendove i onda zapeti u toj nekoj repeticiji” kazao mi je tada Bloom, i dodao: “Mi smo samo svirali kao i svi drugi u našoj okolini, i drago nam je da nas je to dovelo do toga da nas jednako vole u, ne znam, Londonu i u New Yorku.” Upravo se u ovim riječima, gotovo točno dvije godine kasnije, može pronaći možda i glavna problematska os u raščlanjivanju njihovog najnovijeg albuma, “Stranger Things“.
Koliko god se uspjehom “Glow & Beholda” uspio kamuflirati Blumbergov odlazak, toliko je nekako ipak logično bilo za očekivati da će se možebitna promjena uvidjeti tek kada bend u potpunosti krene stvarati i snimati stvari bez njegovog kreativnog impulsa. “Stranger Things” je bio najavljen kao svojevrsni povratak njihovom organskom zvuku. Bez obzira što bi ta informacija trebala biti obećavajuća, upravo tu se sublimiralo sve ono što je za Yuck moglo poći po zlu.
Jednostavno, “Stranger Things“ je pokazao uznemirujuću dozu repeticije, prosječnosti, pa čak i lijenosti; to je skup pjesama koje ne znam bi li iskreno mogle naći mjesta na nekakvoj B-side kompilaciji debi albuma. Bloom kao vokal u ovom aranžmanu jednostavno ne funkcionira, ne nudi onu razvučenu živahnost koja je krasila i izvrsno nadopunjavala stvari u Blumbergovoj eri. Ako je on kao vokal sasvim solidno funkcionirao pri izvođenju stvari s “Glow & Behold“, to je – sada se jasno vidi – rezultat kompaktibilnosti njegovog letargičnog pristupa vokalnoj izvedbi sa tim rješenjem za osvježavanje zvuka na toj ploči. Na „Stranger Things“ samo pridonosi dojmu sveopće sterilnosti, formulaičnosti; kao da su ostali bez inspiracije pa su posegnuli za ključem nalik našem medijskom prostoru: “probajmo ponovno prodati istu priču, možda su zaboravili“.
Problem je što onaj dio publike koji je možda i zaboravio kako je to zvučalo 2011. sada dobiva kudikamo lošiji proizvod kuhan po istoj recepturi. Stvar ne spašava ni “As I Walk Away“, ponajbolja (ali i pomalo nekonvencionalna za Yuck) numera na albumu u kojoj vokal preuzima basistkinja Mariko Doi, a koja neopisivo podsjeća na lo-fi prozračnost kakvu primjerice možemo pronaći u opusu Kurta Vilea. “Hearts In Motion”, promo singl izbačen još početkom godine pokušava oživjeti reminiscenciju svojom direktnošću, ali to jednostavno ne predstavlja stvar kakvu bi vezali uz najbolje od Yucka.
Možda je i ovo posrnuće došlo kao koristan putokaz za Yuck, koji se vole suptilno isticati egidom benda koji pokazuje da se istovremeno može izravno naslanjati na zvuk svojih glazbenih uzora, a da pritom ne zvučite kao njihov loš tribute bend. Problem je što sada kao da nisu prepoznali kako je ovo zapravo krucijalan trenutak u razvoju benda, a ne trenutak kada su odlučili nastaviti s djelovanjem u ovoj postavi. Definitivno ih na račun „Stranger Things“ nipošto ne smijemo otpisivati, no definitivno treba vidjeti da li je ovo samo lijenost, ili Yuck postaje karikatura samih sebe.
