Heroj a ne huligan {etRating 3}
Mladi bend sa starim članovima (pjevač Vjeran Mišurac i Dean Dergić su tridesetipetgodišnjaci) poslije duhovitog hita «Pantaghana» s albumom su samo potvrdili očekivanja. Metaforični, zabavni, ponekad brutalno izravni, od svojih svakodnevnih priča prave urnebes. Nesumnjivo, njihov najveći adut su stihovi o najcrnjim društvenim pojavama i trenucima općeg moralnog propadanja ispunjeni subverzivnim humorom, ironijom i dalmatinskim urbanim duhom. Ponekad su i vulgarni, ali ovo je jedan od rijetkih primjera gdje učestalo spominjanje muških i ženskih spolnih organa u doslovnom i prenesenom smislu ima puno opravdanje. U Zinedane Zidaneu ima i Dine Dvornika i Azre i TBF-a, posebice iz njihove gitarske, Maxon Universal faze, s kojim uvelike i dijeli pretežiti mediteranski reggae zvuk.
I dok su tekstualno moćni, superiorni na sterilnoj domaćoj estradi, glazbeno se muče s klišejima, zvuče na previše mjesta mlitavo pa je recimo duhovitu «Đapić i Bandić» uništila glazbena pozadina koja podsjeća na razvodnjene Majke a u «Bunny Killer» zvuče kao društvo koje na terasi hotela zabavlja njemačke umirovljenike. Najbolje im ide kad u reggae dodaju nešto afro beata i funkya (Pantaghana, Stakloman, Supersonic Superpyzde, Sidin i čekan) i šteta je što se tu žanrovski nisu zaustavili.
Tihomir Ivka
