Šampioni novovalnog popa

Sredinom 1970-ih skromni klupski prostor zvan CBGB, smješten u ulici Bowery na njujorškom Manhattanu, bio je uistinu posebno mjesto. Zahvaljujući vlasniku Hillyju Kristalu, uvijek otvorenom za eksperimente i novu glazbu, CBGB je izrastao u meku njujorškog novog vala, protopunka i punka, u svojevrsnu jezgru nove i (kako će se pokazati) svjetski utjecajne scene. Ustvari, moglo bi se kazati da je ulogu prvog zamašnjaka preuzeo Tom Verlaine koji je sa svojim sastavom Television među prvima promovirao novu, ogoljeniju rock and roll estetiku, bitno odmaknutu od ostatka predvidive mainstream pozornice.

Ostalo je, kao što kaže otrcana fraza, povijest: afirmirajući vlastitu glazbu, izvođači kao što su Ramones, Television, Talking Heads, Patti Smith, Mink DeVille, The Voidoids, afirmirali su i drugačiji, neposredniji odnos izvođača i publike: Ili, prema sjećanju Davida Byrnea: “Samo postojanje kluba CBGB olakšalo je kreativni proces glazbenika koji su ondje svirali, i utjecalo na lakše uspostavljanje emotivnog kontakta između publike i izvođača. Bio je to klub prave veličine, pravog oblika, i nalazio se na pravom mjestu.”

A u pravo vrijeme upravo se ondje zatekla i Debborah Harry sa svojim sastavom Blondie; u samom početku još su se u kreativnom smislu tražili, pa su odmah među ostalim lokalnim bendovima došli na glas kao “sastav koji ima najmanje šanse za ozbiljniji uspjeh.” Dakako, stvarnost je zloguke proroke spektakularno demantirala: Blondie su jedini iz svojeg klupskog društva postigli uspjeh na vrhovima top ljestvica, s ukupnom nakladom od 40 milijuna prodanih ploča, prema najnovijem prebrojavanju.

Njihova je priča još jednom, jasno i glasno, ispričana recentnim box setom primjerenog naziva, Against The Odds 1974–1982. Radi se o raskošnom retrospektivnom pothvatu (u CD-formi i u vinilnom obliku) s uključenih šest studijskih albuma s kojima su postigli i održali svjetsku slavu, od istoimenog prvijenca Blondie iz 1976. do The Hunter (1982). Ostatak je, po ustaljenom običaju kad se radi o ovako koncipiranim projektima, ispunjen dosad rijetkim i neobjavljenim snimkama razasutim po čitavom kronološkom spektru, počevši od pretpovijesne 1974. U kutiju s osam CD-ova priloženi su i novi komentari o njihovim pjesmama te druge bilješke, pregršt rijetkih fotografija i dakako, ilustrirana diskografija sastava koji je senzibilitet new wavea iz lokalnog njujorškog undergrounda ugradio u krvotok svjetskog pop-rocka.

Naravno, središnja točka benda bila je i ostala Debbie Harry, ali ona je unatoč stiliziranoj vizualnoj privlačnosti i pjevačkim sposobnostima samo jedan od elemenata njihova uspjeha. Na početku karijere dijelili su promotivne bedževe s natpisom “Blondie je grupa!” ne bi li publiku upozorili da je ono što čuje i vidi rezultat skupnog rada, a ne samo jedne (ženske, dakako) atraktivne osobe, izabrane od strane nekog diskografskog mogula.

Kad je stupila na njujoršku rock scenu, Deborah “Debbie” Harry (pravim imenom Angela Trimble) nije bila bez životnog i pjevačkog iskustva. Rođena 1945. u Miamiju na Floridi, kao dijete se preselila u New Jersey – a potom se u dobi od 20 godina uputila ravno u New York. “U New York sam otišla da bi postala umjetnicom”, zabilježila je u autobiografiji Face It, dodajući da je u tom smislu pokušala sve. “Istražila sam sve što New York ima za ponuditi, iskušavala sam zabranjene stvari u umjetničkom undergroundu, ali i sve što sam pronašla na površini”.

Koncem 1960-ih sudjelovala je u radu grupe The Wind In The Willows, koja je stanovitu prepoznatljivost doživjela tek naknadno, nakon uspjeha grupe Blondie. Njihova estetika bila je, međutim, posve suprotna stvaralačkom mentalitetu i kreativnim namjerama skupine Blondie: u duhu vremena, The Wind In The Willows izvodili su sintezu psihodeličnog folka, rocka i popa, usporedivu s opusom kvarteta Mamas and Papas.

Gledajući u retrospektivi, razdoblje s grupom The Wind In The Willows (čiji je naziv posuđen od istoimene knjige Kennetha Grahamea) bila je prolazna, manje važna epizoda u profesionalnom glazbenom životu Debbie Harry – svojevrsni dug pomodnoj hipijevskoj estetici, ili način da se koncem 60-ih dospije do šire publike. U međuvremenu, upuštala se u različite poslove: bila je konobarica u mitskom njujorškom klubu Max’s Kansas City i (uz ostalo) Playboyeva zečica prije negoli je upoznala gitarista Chrisa Steina, studenta vizualnih umjetnosti, koji se 1973. priključio sastavu Stilettos; u njihovoj je postavi Debbie u to vrijeme nastupala kao jedna od pjevačica. Koncipirani kao posveta ženskom vokalnom popu 60-ih, Stilettos, međutim, nisu imale budućnost, pa su Harry i Stein (sada već romantično i kreativno povezani par) pokrenuli nešto što će više odgovarati duhu turbulentnih sedamdesetih. Nakon što su napustili Stilettos najprije su osnovali sastav Angel and the Snake, da bi – nakon nekoliko varijacija u postavi – profunkcionirali kao “Blondie” (naziv benda dolazi od muških dobacivanja “Hey, blondie” koja su na ulici stizale na adresu privlačne plavokose pop zvijezde u usponu).

Osim Steina i Harry, postavu na debiju činili su hiperaktivni bubnjar Clem Burke, basist Gary Valentine i klavijaturist Jimmy Destri koji će na svim ključnim ostvarenjiima benda dokazati i (su)autorske kvalitete. Grupa je ubrzo postala dio veće skupine tadašnjih novovalnih izvođača okupljenih oko klubova Max’s Kansas City i CBGB, a kad su na isteku 1976. objavili prvi album (Blondie), bilo je jasno – doduše, još uvijek u naznakama – da je riječ o bendu koji je iz stare vode uspio “izmisliti” novi val. U nevini pop šezdesetih ubacili su dvostruko intenzivniju količinu energije i zamjetnu dozu cinizma što su ga pokupili na njujorškim ulicama, a priči su dodali novu dimenziju: pjevačicu koja je otvorenu seksualnost prezentirala samosvjesno i inteligentnije od većine ostalih – “In The Flesh” jedna je od najboljih novovalnih balada u osuvremenjenom sixties stilu.

Nakon što su potpisali ugovor s etiketom Chrysalis, početkom ’78 objavili su album Plastic Letters koji je – to je odmah bilo očito – označio bitan korak naprijed. Album je sadržavao pjesmu “I’m On E”, te dragulj “Denis”. Potonji je obrada stare pjesme doo-wop formacije Randy & the Rainbows, no remake je bio očit: Blondie su se na internacionalno tržište probili kao melodiozniji i manje agresivni predstavnici njujorškog punk podzemlja.

Utjecaji Debbie Harry i Chrisa Steina obuhvaćali su čitav spektar heterogenih pojava iz popkulturne povijesti, od takozvane “britanske invazije”, glam rocka Davida Bowieja do protopunka njihovih sugrađana, New York Dollsa i The Velvet Undergrounda. Tome valja pribrojiti rani disco, funk, reggae, elektroničke pokuse grupe Kraftwerk, crnu urbanu supkulturu i ženske pop sastave koji su sredinom 60-ih djelovali pod izravnim produkcijskim patronatom Phila Spectora, poput The Ronettes i The Crystals.

Treći album Parallel Lines njihovo je najutjecajnije i najkonzistentnije ostvarenje, zaokruženo djelo nakrcano prvoklasnom glazbom koja je,na površini, imala formu popa, ali je pulsirala razbarušenom rock and roll energijom. “Hanging On The Telephone”, jedan od najpoznatijih singlova s Parallel Lines, nije izašao iz autorskog pera Debbie Harry: skladba Jacka Leeja, glazbenika iz kalifornijskog power-pop sastava The Nerves, tek se u izvedbi grupe Blondie pretvorila u svjetski hit. Za razliku od njihovih takmaca iz CBGB-a, poput Patti Smith, Talking Headsa i Television, autori iz grupe Blondie bili su više fascinirani energijom pop glazbe nego umjetničkim pokusima, pa su pri skladanju prvenstveno vodili računa o konciznosti i radiofoničnosti.

Objavljen u rujnu 1978., Parallel Lines njihov je kreativni tour de force, album je koji najbolje reflektira njihove ambicije iz prvog dijela karijere. U stilskom smislu, u tih su se četrdesetak minuta okušali u gotovo svemu, od disca i art rocka do new-wavea i stilizama šezdesetih – ali adaptiranih ukusu nesentimentalne novovalne publike. Pjesma “One Way Or Another” samo je jedan od argumenata kojim su Blondie pridobili opće simpatije širokog slušateljstva – čak i onog koja nije detaljno slijedila dinamiku zbivanja na novovalnoj punk-rock sceni.

No njihov tadašnji uspjeh rezultat je i pametnog strateškog poteza. Za ulogu producenta odabran je Britanac australskih korijena Mike Chapman, zaslužan za proboj glam rock atrakcija poput Sweet, Mud i Suzy Quatro. Chapman je unio dodatnu dozu discipline u njihov rad, skrojio pjesme po mjeri modernih radijskih rock postaja, a u njegovom angažmanu leži i dio razloga zbog kojih su Blondie ostvarili veliku popularnost, najprije u Engleskoj, a tek potom u Sjedinjenim Državama. O tome najslikovitije svjedoči i sudbina pjesme “Picture This” koja je odabrana kao vodeći singl albuma, ali samo za britansko tržište, gdje je u jesen 1978. postigla veliku popularnost. I drugdje je postigla sličan uspjeh, dok istovremeno, u Americi nije ni objavljena na formatu singl ploče.

Osim što je u općenitom smislu njihove umjetničke i komercijalne ambicije uspio pretočiti u koherentnu cjelinu, producentu Mikeu Chapmanu pripadaju sve zasluge za ogroman uspjeh pjesme koja će se ubrzo pretvoriti u njihov zaštitni znak. Naime, “kada je, u početnoj fazi rada na albumu, preslušavao demo-snimke, za uho mu je zapela skladba radnog naslova “The Disco Song”, prisjeća se jedan od svjedoka događaja. Bila je to stara pjesma, napisana još sredinom sedamdesetih (još raniji naziv glasio je “Once I Had a Love”), koja se iz nekog razloga nije mogla uklopiti niti na jedan od prethodna dva albuma. U svojem prvom obliku bila je odsvirana u reggae ključu, no Chapman je, uočivši njezin potencijal, uvjerio članove grupe da je prearanžiraju i ‘prevedu’ na jezik pitkog pop-funka. Dobiveni rezultat dobio je i novo ime: “Heart Of Glass”.

S LP-a Parallel Lines gotovo svaka pjesma ima potencijal hit-singla. Iako su u i kasnijem tijeku karijere znali zablistati, ili polučiti solidne rezultate, Blondie nikada nisu ponovili uspjeh izdanja Parallel Lines, koje je podjednako impresivan dojam ostavilo na kritiku i slušateljstvo. Ugledni svjetski kritičari, urednici i recenzenti u pravilu ga uvrštavaju na svaki popis najboljih albuma u povijesti rocka. Trajnu vrijednost opusa Chrisa Steina, Deborah Harry i ostatka grupe prepoznali su mnogi njihovi suvremenici ali i glazbenici sa scene u novom stoljeću. Blondie su uspjeli pomiriti nekoliko svjetova: ‘crnački’ i ‘bijeli’ glazbeni svijet u pjesmi “Heart Of Glass”, potom pop-melodioznost šezdesetih i energiju punka sedamdesetih, a u karizmatičnoj osobnosti Debbie Harry ostvarili su kombinaciju svojevrsne ‘naivnosti’ i seksualne provokativnosti. Parallel Lines svoje je autore učinio superzvijezdama, a ujedno otvorio vrata svim nadolazećim ženskim izvođačima sličnog profila.

Od prvih taktova euforičnog hita “Dreaming” (koji neodoljivo podsjeća na nešto energičniju ABBA-u, što je dakako kompliment), multiplatinasti album Eat To The Beat iz 1979. zvučao je kao produkcijski napumpani, post-novovalni radiofonični pop-projekt. Plesna poskočica poput “Atomic”, te naknadno objavljena singlica “Call Me” (potonju je napisao talijanski čarobnjak Giorgio Moroder za film Američki žigolo, a u kutiji Against The Odds 1974-1982 priložena je kao bonus na petom CD-u) vrtjele su se u svakom disko-klubu koji je držao do sebe.

U osamdesete su Blondie zakoračili kao bend s krova svijeta, albumom Autoamerican, koji je iznjedrio zgodnu retro-jazz ekskurziju naslovljenu “Here’s Looking at You”, te još dva standarda. Prvi je vječno ležerna ljetna himna i još jedna obrada, “Tide Is High”, jedina pjesma za koju se Chris Stein otprve kladio da će postati hit – i pogodio je dakako. Drugi, “Rapture”, smjela je fuzija disco-funka i elemenata tada nadiruće njujorške hip-hop škole – nitko 1980. nije očekivao repersku dionicu s potpisom plavokose ikone novog vala.

U tom trenutku Blondie su bili na samome vrhu, a odatle je put vodio samo u jednom pravcu: prema dolje. Album The Hunter iz 1982. bio je promašaj u estetskom i podbačaj u komercijalnom smislu, pa se grupa nakon njegova izlaska jednostavno osula (reaktivirali su se na isteku devedesetih povratničkim albumom No Exit, ali to je dio neke druge priče). U međuvremenu, ostavština je učinila svoje – od Madonne do Shirley Manson, njezin i njihov utjecaj mogao se prepoznati duž čitavog spektra popularne glazbe i kulture. Stapajući punk i pop, holivudski glamur i uličnu filozofiju New Yorka, Harry je otvorila vrata ideji o snažnoj, seksepilnoj pjevačici na čelu benda, što je, dakako, pozitivno poremetio okoštala pravila o rock and rollu kao muškoj igri. Priču o tome kako su Blondie premostili jaz između art-podzemlja i radiofoničnog popa za masovnu uporabu, box set Against The Odds nadopunjuje mnoštvom rijetkih, neobjavljenih demo snimaka, drukčijih mikseva i alternativnih verzija poznatih pjesama. Istina, veći dio tog materijala prvenstveno ima dokumentarističku, a ne umjetničku važnost, no posložene na “hrpu”, te snimke lakše dočaravaju povijest sastava, njegovu evoluciju i nestalni, istraživački, eklektični karakter; dovoljno o tome govori i njihova “novovalna” reinterpretacija (ili, re-konstrukcija) ranog klasika Doorsa “Moonlight Drive”.

Za članove benda projekt Against The Odds nesumnjivo jest, kako sami pojašnjavaju, “putovanje kroz vrijeme” i evociranje geneze grupe koja je uzdrmala konvencije ondašnje pop-hijerarhije – uz poseban podsjetnik na to kako su izvorne ideje dobivale oblik konkretnih pjesama. Za njihove izvorne fanove bit će to također svojevrsni prozor u vlastitu mladost, ili bolju prošlost. No, možda najbitnije: to je prigoda da i mlađi slušatelji, makar, posredno, posvjedoče kako se u vremenima razmjerno skromnih tehnoloških mogućnosti stvarala vitalna, poticajna i trajno moderna glazba.