Glazba Fione Apple u većoj ili manjoj mjeri izvire iz dubokog emocionalnog konflikta, iz snažne i gotovo grčevite, neugasle želje za “samoodređenjem”, za slobodom koja bi izmučenoj duši donijela kakvo-takvo “razrješenje” od starih trauma i novih svakodnevnih dvojbi. Posložen od sredine devedesetih, od debija Tidal do posljednjeg, briljantnog ostvarenja Fetch The Bolt Cutters, opus te pjevačice, skladateljice i pijanistice doista se može iščitavati kao smjelo konstruirani i – u svim ključnim točkama – intrigantni soundtrack njezina unutarnjeg života, intimnih previranja… Ukratko, kao zvučna ostavština glavnih puteva kojima se kretala – ali i neuobičajenih stranputica.
Snimljen u očitom eksperimentalnom zanosu s nekoliko bliskih suradnika (i psom!) u kućnom ambijentu, njezin peti studijski album Fetch The Bolt Cutters kulminacija je tog oslobađajućeg procesa. Mnogo je argumenata za tu tvrdnju, no stihovi iz naslovne teme, s referencama na poznatu pjesmu Kate Bush, o tome govore izravno i bez okolišanja:
I grew up in the shoes they told me I could fill
Shoes that were not made for running up that hill
And I need to run up that hill
I need to run up that hill, I will, I will, I will, I will, I will
Prijezir prema svim oblicima konvencionalnog rodio se iz urođenog bunta, a tome je pridonijela i nezamisliva životna trauma: u dobi od dvanaest godina postala je žrtva silovanja i lako je pretpostaviti da tu ranu nije nikada potpuno zaliječila. Čak i u baladama njezina je izvedba “napeta, uznemirujuća”. Prvijenac Tidal razotkrio je 18-godišnju kantautoricu koja zvuči kao da joj je trideset, no skladbe poput “Criminal” i “Shadowboxer” bile su, unatoč prvim kristalno jasnim naznakama autorske brutalnosti, razmjerno uredno (strofa-refren) strukturirane i disciplinirane u svojoj kantautorskoj poetici. So don’t forget what I told you / Don’t come around, I got my own hell to raise, prijetila je u ritmički propulzivnoj “Sleep To Dream”, jednoj od programatskih pjesama kojima će iscrtati temeljni estetski okvir: sugestivni, tjeskobno intonirani vokalni stil, klavir kao perkusivni instrument i ugođaj koji je introspektivan i razigran istovremeno.
Punim imenom Fiona Apple McAfee-Maggart, rođena je 1977. u New Yorku, a odrasla na Manhattanu, u umjetničkoj obitelji – s majkom pjevačicom i ocem (Brandon Maggart) glumcem i slikarom. Kao pijanistica s formalnim glazbenim obrazovanjem, prve znakove skladateljske vještine pokazivala je u najranijoj dobi, oblikujući se pod utjecajem Velike američke pjesmarice i jazz standarda. Prvi zamah profesionalne karijere dogodio se 1994, kad je njezine demo-snimke čuo Andy Slater, jedan od direktora u kompaniji Sony. Tidal je planuo u milijunskoj nakladi, no od samih početaka njezine skladateljske vještine kakvoćom i stilom izdvajale su se iz prosjeka onoga što su kritičari opisivali krovnim i premalo određenim terminom ‘žensko kantautorsko pismo.’
Apple je, kako ističu biografi, nesumnjivo profitirala od ‘politike otvorenih vrata’ koju su sredinom devedesetih promovirale velike diskografske kuće. Radi se o razdoblju snažnog zamaha “alternativnog rocka” koji je bez obzira na korporativnu žanrovsku oznaku ipak proširio kreativne horizonte i dotadašnje mogućnosti izražavanja: sve to zahvaljujući ondašnjoj publici koja je entuzijastično, a katkada i masovno, reagirala na nekonformistične, ekscentrične (ili barem veoma neuobičajene) autorske osobnosti poput Tori Amos i Cat Power. S druge strane, sofisticirano muziciranje s aluzijama na jazz, teatar, vodvilj, kantautorski rock i komorni pop u slučaju Fione Apple pojačavali su dojam iznimne i obećavajuće umjetničke pojave.
Manifestacija njezinih golemih ambicija prepoznaje se na drugom i jednome od najimpresivnijih albuma u karijeri. Naslov When the Pawn tek je skraćenica punog naziva koji tvori pjesmu od devedeset riječi (When the Pawn Hits the Conflicts He Thinks Like a King..). U glazbenom aspektu, Apple također proširuje stilsku, instrumentalističku i žanrovsku paletu, konstruirajući zvuk od nekoliko slojeva međusobno povezanih nekonvencionalnim melodijskim rješenjima. U sadržaju tog rafiniranog i ambicioznog ostvarenja, rutinski su pisali kritičari, nije lako precizno detektirati sve pojedine utjecaje. Netko je spomenuo Ninu Simone kao jedan od uzora i to je vjerojatno istina (ne samo zbog unikatnog sviranja klavira s podlogom u klasičnoj naobrazbi). No isti će recenzenti isticati činjenicu da je gotovo nemoguće preciznije odrediti izravnu povezanost. Stoga i When The Pawn poput svih njezinih albuma ostavlja dojam krajnje individualnosti na svim razinama: autorskoj, aranžmanskoj, izvođačkoj. Riječ je o raskošnoj, zvukovno bogatoj ploči, kompleksnijoj i zrelijoj od prethodnika.
Možda se, kao što je davno napisao Omar Kholeif u web magazinu Popmatters, njezina poetika može iščitavati u ključu “iznalaženja hrabrosti da se prihvati i prigrli vlastita tiha tjeskoba”. Nije čudno da je Apple, zajedno s glazbom, stihovima, beskompromisnim stavovima i imidžom koji odaje stopostotnu autentičnost, za mnoge već godinama “ženski glas generacije” – ili nekoliko njih. Kako god, jedna je od najminucioznijih autorica na sceni. Malo je glazbenica koje u svoja ostvarenja ulažu toliku količinu brige za svaki detalj, a otuda i tako duge stanke između albuma.
Na treći album, Extraordinary Machine publika je morala pričekati šest godina zato što je Apple sa starim suradnikom, producentom Jonom Brionom, pa onda bez njega, tri godine prepravljala, nanovo snimala, rekonstruirala, dotjerivala i dovršavala već uobličeni materijal. Dakako, kontroverzne okolnosti u kojima je početkom listopada 2005. Extraordinary Machine napokon ugledao svjetlo dana samo su pojačale zanimanje publike, a tome su pridonijele i glasine da je album zbog sumnji u komercijalnu privlačnost njezina diskografska kuća Sony/Epic stavila na čekanje. U konfrontirajućem odnosu “gramziva korporacija protiv neshvaćene umjetnice“ bilo je jasno tko će pokupiti simpatije javnosti i kritike, pa je razumljivo da je Extraordinary Machine – poput Yankee Hotel Foxtrot grupe Wilco koji je nekoliko godina prije prošao donekle usporedivu torturu – dočekan na valu jednoglasnih panegirika (iako će sama umjetnica kasnije priznati da ga je ona, a ne kompanija, odlučila ponovno snimiti s drugim producentom, Mikeom Elizondom).
Bez obzira na dvije verzije istog djela, od kojih je prva, hvaljenija, procurila u formi bootlega, Machine je nominiran za Grammyja u kategoriji najboljeg vokalnog pop albuma skladno se nadovezavši na prethodne radove. Bio je to još jedan poticajni kolaž sumornih balada (“Red Red Red”), art-popa (“Get Him Back”, “Please Please Please”), modernog left-field rocka (“Better Version of Me”) i gudačima dekoriranog vodvilja (naslovna pjesma). Glazba je raskošna, inteligentno aranžirana, sofisticirana i puna neočekivanih ritmičkih i melodijskih obrata – no u slučaju Fione Apple to nije ništa novo.
U to vrijeme već je dovršila proces izmještanja iz New Yorka u Los Angeles kamo je u mlađoj dobi odlazila tek povremeno, ocu. Vodila je sve povučeniji život, s vremena na vrijeme odlazeći na manje turneje i nastupajući s Brionom u manjim lokalnim klubovima kao što je Largo, po kojemu će nasloviti i posebnu skladbu uključenu na de-luxe izdanje idućeg, četvrtog projekta. Kad je album napokon izašao – u lipnju 2012., sedam godina nakon prethodnika, Fiona Apple mu je, ostajući dosljedna vlastitoj ekscentričnoj prirodi, dala zgodan i kratak naslov: The Idler Wheel Is Wiser Than the Driver of the Screw and Whipping Cords Will Serve You More Than Ropes Will Ever Do. Naziv albuma (skraćeno, The Idler Wheel, izvučen je, poput When The Pawn) iz prethodno napisane poeme, no mnogo je bitniji njegov sadržaj. Iako Apple nikada nije bila poznata po dopadljivoj i pretjerano pitkoj glazbi, ovoga puta njezine unutarnje emocionalne turbulencije i opsesije izravno su oblikovale zvuk – kakofoničnu, namjerno “neprivlačnu” i disonantnu mješavinu pijanističkih motiva, tribalnih perkusija, dječjih vriskova i pravedničkog gnjeva. Ukratko, onoga što je sve više podsjećalo na kombinaciju Toma Waitsa, hip hopa kućne izrade, “postmoderne Nine Simone” i fragmenata jazza – posljednje je moguće provjeriti u temi “Jonathan”, nadahnutoj tadašnjim partnerom (pisac Jonathan Ames).
