“Kreativni proces čini imaginacija, uspomene i noćne more. Sudjelovati u njemu znači da morate razmontirati određene aspekte svijeta koji vas okružuje i potom ih, u mraku, iznova sastaviti. Pjesme ne moraju biti vjerne kronike događanja ili nalikovati novinskim izvještajima. One su poput dima, i kao da iz dima nastaju.” – Tom Waits
Iako je zasad posljednji studijski album Bad as Me objavio u jesen 2011, Tom Waits zadržao je posve pristojnu dozu aktivnosti. Ove (2018) godine sudjeluje u dva igrana filma: The Ballad of Buster Scruggs braće Cohen, te u ostvarenju The Old Man and the Gun Davida Loweryja; u potonjem – u istinitoj priči o Forrestu Tuckeru – našao se u ekipi s Robertom Redfordom i Sissy Spacek.
Što se glazbe tiče, utjecajni američki kantautor sudjeluje kao gost na novom albumu gitarista Marca Ribota, Goodbye Beautiful – Songs of Resistance 1942-2018. Riječ je o zbirci protestnih pjesama, nastalih kao rezultat otpora u kontekstu posustalog suvremenog društva, bez obzira na to je li riječ o nekadašnjoj fašističkoj Italiji, o previranjima u SAD-u u eri borbe za građanska prava ili pak o suvremenoj, “donaldtrampovskoj” Americi.
Waits je prošloga proljeća učinio još jednu zanimljivu, mnogo intimniju stvar: odabrao je 76 omiljenih pjesama iz svih razdoblja vlastite karijere kreirajući tako svojevrsni umjetnički ID. Sve to dostupno je na streaming servisima (Spotify, Apple) kao dodatni mamac dobačen publici u povodu opsežnog i izuzetno vrijednog reizdavačkog poduhvata. Naime, briljantni prvi dio njegove karijere, od 1973-1980, obuhvaćen ugovorom za tada novu i ambicioznu diskografsku kuću Asylum Records (u vlasništvu tada još mladog i još ambicioznijeg menedžera Davida Geffena) sada je remasteriran, sređen uz osobnu Waitsovu pasku i odaslan publici. Naravno, u formatu 180-gramskog vinila i sve manje popularnog ali još uvijek neumrlog CD-a.
Slušajući tih sedam ostvarenja, od Closing Time i The Heart of Saturday Night do Blue Valentine i Heartattack and Vine, zanimljivo je, posebno s današnje vremenske distance, još jednom svjedočiti Waitsovoj transformaciji od mladog, folkom nadahnutog kantautora u jednoga od najvećih ekscentrika suvremenog kantautorskog iskaza.
U čemu je ključ te transformacije, ako on u Waitsovu slučaju uopće postoji?
Poput Bowieja, premda iz različite kulturološke i žanrovske perspektive, Waits polazi od ideje da je opstanak suvremene glazbe (unatoč posezanjima za različitim izvorima iz prošlosti) nemoguć bez radikalnih pomaka. U tom ‘procesu otvaranja’ Waitsov stvaralački proces neizostavno dolazi u doticaj s drugim umjetničkim oblicima, poput teatra, filma i književnosti; oni će postati neizostavnim karikama u okružju njegovog cjelokupnog razvojnog puta koji traje od početka 1970-ih. Ipak, skladba “Ol 55” koja otvara debi Closing Time – kao i veći dio tog atipičnog, ali nemjerljivo šarmantnog debija, nagovještava nešto drugo. Ona je gotovo je klasičan primjer kalifornijskog kantautorskog rocka s primjesama folk i country-mitologije.
Rođen je 1949. u Pomoni, u Južnoj Kaliforniji, gdje je i odrastao. Sve njegove biografije ističu kako nije riječ o kantautoru čija je izobrazba tekla pod tipičnim utjecajima rock glazbenika iz toga doba. Iako se formirao šezdesetih, nikada, primjerice, nije bio fasciniran s Beatlesima. Nije ga zanimala niti psihodelična rock scena San Francisca koja je tada bila neizostavni dio pop-kulturnog krajolika. Umjesto toga, Thomas Alan Waits inficiran je bluesom, jazzom i beat pjesništvom; upijao je glazbu Franka Sinatre, Raya Charlesa, Randyja Newmana, Milesa Davisa, Georgea Gerswina, Franka Sinatre i Theloniousa Monka. “Moje glazbene utjecaje čine tipovi koji su stari, mrtvi, ili su se nekamo izgubili. Zapravo, to je veoma neskladno, šaroliko društvo koje nekako moram držati na okupu”, rekao je u jednom intervjuu.
Kultni ugled spomenuti klub zaradio je i zahvaljujući tome što su ondje redovito zalazili lovci na talente velikih diskografskih kuća. Waitsa je tako primijetio Herb Cohen, menadžer Franka Zappe, uz čiju je pomoć mladi i ambiciozni početnik mnogo lakše došao do diskografskog ugovora, a potom i do prvog albuma. Na debiju Closing Time, ali i na nasljedniku The Heart Of Saturday Night, Waits se (kako primjećuje utjecajni kritičar Jon Landau u jednom starom eseju) afirmirao kao “pjesnik početka dana” – točnije, kao bard onoga dijela dana kad se noć pretapa u zoru. “Prošle sam ga večeri prvi puta vidio uživo”, napisao je u istom tekstu, objavljenom za časopis Rolling Stone 18. prosinca 1975. “Oduševio me: riječ je o najboljem mogućem utjelovljenju usamljenika. No ispod njegove iznimne autorske i izvođačke sposobnosti, ispod zapanjujuće elokvencije koju ispoljava na pozornici krije se jedan ključni sastojak, odnosno element koji nedostaje u glazbi većine današnjih novih izvođača. A to je osobnost”, naglašava Landau.
Kao službeno ishodište Waitsove karijere može se, dakle, označiti 1973. godina, kada objavljuje svoj – u glazbenom smislu – najkonvencionalniji album, prvijenac Closing Time. No dok su drugi onodobni izvođači iz Los Angelesa u svojim stihovima (kako piše 1987. Bill Flanagan u knjizi intervjua Written In My Soul) slavili kalifornijske plaže, ocean i blaženstvo potaknuto dimovima marihuane, Waits je pjevao o otrcanim zalogajnicama, o ugođaju prljavih motela i jeftinom alkoholu. Na spomenutom debiju još se uvijek mogu prepoznati njegovi folk korijeni – primjerice, u akustičnim aranžmanima i u čeznutljivim ljubavnim pjesmama kao što su “Martha” i “I Hope That I Don’t Fall in Love with You”. No, kako su sentimentalni ljubavni doživljaji vremenom postajali oporiji, tako su klavirske balade s okusom bluesa i jazza dolazile u prvi plan. A to se prvi puta dogodilo na albumu The Heart Of Saturday Night, još jednom gotovo savršenom i jednako gorkom koktelu s više bluesa i pjesmama kalibra “Fumblin’ with the Blues”, “New Coat of Paint” i naslovnom temom koja će doživjeti niz reinterpretacija i drugačijih čitanja. Omot albuma izravan je hommage Sinatrinom LP-u In The Wee Small Hours (1955).
Činilo se kako su se istovremeno, tijekom ljeta 1974., dva mlada kantautora – Bruce Springsteen i Tom Waits – ravnopravno natjecali za naklonost šire publike s obje strane američke obale, nastavlja Flanagan, vodeći računa o činjenici kako su Springsteenovi početni radovi također prožeti jazzom, soulom i poetičnim folk baladama, te donekle usporedivi s ranim Waitsovim opusom. Bilo je dakle, samo pitanje trenutka tko će prvi od njih dvojice uspostaviti kontakt s masovnim slušateljstvom.
Utrka Waitsa i Springsteena, ako je ikada i postojala, brzo je završila. Bruce se na trećem studijskom projektu Born To Run priklonio punokrvnoj, energičnoj rock glazbi na rubu soula, stvarajući novi zvučni zid i promovirajući, kako je to dobro primijetio kritičar Pitchforka, optimizam i vjeru u romantičnu, iskupljujuću snagu rock and rolla. S druge pak strane Waits je, poput mladića u koži pripitog pedesetogodišnjeg lutalice s američkih ulica, nastavio izvoditi hipstersku beat-poeziju na pseudo-koncertnom albumu Nighthawks At The Diner, snimljenom koncem srpnja 1975. pred malom probranom publikom u Record Plant studiju u Los Angelesu.
Godine 1976. ponovno otkriva svoje staro oružje, melodiju, zaokruživši vlastiti stil. Estetika albuma Small Change oslanjala se na kombinaciju klavir/kontrabas/bubanj, odnosno na formu jazz trija kao optimalnog konteksta za Waitsove neobične skladbe. A one su, tvrdi Landau, zabavne i dirljive istodobno. Bile su staromodne na način koji se teško mogao mjeriti s bilo čime što je pop glazba proizvela do tada. Small Change nudi naglašenije reference na njegove literarne heroje. Pjesništvo Allena Ginsberga i Jacka Kerouacka, kao i djela Raymonda Chandlera tek su neke ishodišne točke koje omeđuju, određuju i djelomice modeliraju Waitsove umjetničke namjere.
S glazbene pak strane sve je očitiji utjecaj jazza pedesetih i električnog bluesa. Govoreći o potonjem, to se posebno odnosi na vokalni stil koji naglašenije duguje izvođačima razbarušenog, oporog, usiljeno grubog i neuglađenog načina pjevanja, poput Howlina Wolfa i Captaina Beefhearta. Waitsove pjesme iz početnog razdoblja stvaralačke faze Landau naziva “ne-baladama”, ili “anti-baladama”. Oplahnute jazzom i oskudno aranžirane, one su nastanjene bizarnim likovima s ruba grada. S margine društva. Pune su gubitnika koji su se zatekli s druge, mračnije strane američkog sna: pijanci i prostitutke, otkačenjaci različitih vrsta, ljudi silom prilika zaglavljeni u zadimljenim barovima, udaljeni od srednje životne struje u onolikoj mjeri u kojoj je i sâm Waits udaljen od glazbenog mainstreama.
Izdanja s kraja sedamdesetih, kao što su Blue Valentine i Heartattack And Vine, još su, doduše, bila prožeta pokojim konvencionalnijim iskazom, što je artikulirao prominentijom ulogom električne gitare u ukupnoj zvučnoj slici. No, obrasci su tu da bi se izbjegavali. Blue Valentine sadrži izvanserijsku naslovnu temu, te jednako impresivnu baladu “Christmas Card from a Hooker in Minneapolis”, melankoličnu odu usamljenosti koja je možda zamišljena kao (po autorovim riječima) “skeč u prvom licu jednine”, no u stvarnosti ostavlja dojam kratkog dokumentarnog filma. S druge strane, tema “Jersey Girl” (s Heartattack And Vine) postala je, posve očekivano, dio koncertnog repertoara Brucea Springsteena.
Netko je za Jacka Kerouaca napisao da je riječ o “okorjelom konzervativcu iz kojega, poput virusa, izbija instinkt divlje slobode”. Slušajući i proučavajući prvih desetak godina karijere njegova sljedbenika Toma Waitsa, sličan se zaključak nameće i u njegovu slučaju. Waits čak i izgledom, i ponašanjem na sceni, podsjeća na likove iz vlastitih pjesama. Ako je on – kako tvrdi beogradski publicist i kritičar Žikica Simić, “veliki, hiperdizajnirani, artificijelni antiheroj američkog rock and rolla” – to se prije svega odnosi na pozniji dio karijere. Odnosno, od albuma Sworfishtrombones iz 1983., prvim ostvarenjem nakon raskida ugovora s Asylumom, kojim započinje nova i drugačija faza u razvojnoj etapi. Ona je još utjecajnija i ekscentričnija, podložna dubljim analizama, ali svakako manje prohodna i lišena bilo kakvih konvencionalnih okvira.
A što se tiče ove, prve Waitsove stvaralačke etape, koja je odsad napokon dostupna i u svojoj sređenoj, urednoj diskografskoj formi, nju unatoč povremenim afektacijama i pretjeranim pozama (što će postati njegovom glavnom manom uopće) ne treba propustiti. Ona nije tek “faza sazrijevanja”; Waits zvuči posve zrelo, još od prvih taktova pjesme “Ol’55”. Radi se o nizu prvoklasnih, vrlo dobrih ili barem vrlo zanimljivih manifestacija jednog raskošnog talenta i još uvijek relevantne autorske osobnosti.
