Američki kantautor Harlan Howard jednom je prilikom navodno izjavio da su osnovni sastojci country pjesme “tri akorda i istina”. Teško je zamisliti bolju praktičnu potvrdu te teorijske minijature od života i djela Lorette Lynn, ključne figure zvjezdanog sustava country glazbe u drugoj polovini 20. stoljeća, koja je početkom listopada, u 91. godini života, u snu preminula na svom ranču Hurricane Mills u saveznoj državi Tennessee.
“Što više patite, to će vam pjesma biti bolja”, izjavila je u intervjuu za New York Times 2016. godine. “Kada vas nešto boli, u pjesmu stavljate svoje cijelo srce.” U slučaju Lorette Lynn, pokušaji rezimiranja jedne tako iznimne, dugačke i bogate karijere, čini se, moraju računati na određenu dozu analitičke naivnosti, odnosno na rehabilitaciju danas ozloglašene kategorije autentičnosti. Jer, realno, kako drugačije?
Rođena je, naime, 1932. godine, kao druga od osmero djece, u kolibi u ruralnom Kentuckyju, u jednom od onih mjesta u kojima je tradicionalna apalačka glazba bila sastavnim, neizdiferenciranim dijelom svakodnevnog života. Kao dijete, Lynn je i slušala i pjevala. S 15 godina postala je supruga, godinu dana kasnije majka, a već u ranim 30-ima brigu je morala brinuti i o prvim unucima. Gotovo pola stoljeća provela je u braku s Oliverom Vanettom Lynnom Jr.-om, zlostavljačem, glazbenim menadžerom i švercerom alkohola. Ako ništa drugo, suprug će se pokazati korisnim kao pouzdan izvor materijala za gorke, trominutne vinjete o realitetima bračnog života u ruralnoj poslijeratnoj Americi koje će Lynn relativno brzo osigurati zasluženo mjesto u žanrovskom kanonu. “Te su pjesme bile vjerne životu”, rekla je za Nashville Scene 2000. godine. “Svađali smo se žestoko. I voljeli smo se žestoko.”
Formulacija bi se mogla opisati i kao preblaga. Vjenčali su se 1948. godine pa već iduće iz Kentuckyja pobjegli u saveznu državu Washington, gdje je Lynn rodila Betty Sue, prvo od šestero vlastite djece. Glazbom se zatim neće baviti gotovo 10 godina.
Koncem pedesetih, na inzistiranje supruga, nastupila je napokon na lokalnom televizijskom talent-šou koji je vodio Buck Owens. Neposredno nakon toga, stigla je i prva ponuda — godine 1960. potpisala je ugovor s malenom izdavačkom kućom iz Vancouvera i snimila četiri pjesme. Već iste godine bila je u Nashvilleu, debitirala je na Grand Ole Opry pa nešto kasnije izbacila i prvi singl (I’m A Honky Tonk Girl) koji će završiti među prvih deset na country ljestvicama.
A kada je riječ o ljestvicama, uspjesi Lorette Lynn u idućih gotovo 30 godina čitaju se poput neke individualne all-time sportske statistike: 77 singlova završilo je na country ljestvicama, više od 50 singlova završilo je među prvih deset, a čak 16 ih je završilo na prvom mjestu.
Tijekom šezdesetih jednostavno je dominirala country industrijom, u 70-ima je savijala odnose moći kada je u pitanju bio položaj žena i u country industriji i u američkom društvu, dok je u 80-ima već upravljala omanjim biznis-carstvom u obliku neke vrste tematskog country/kaubojskog parka na svom ranču u Tennesseeju. Usput, uz pomoć Georgea Vecseyja iz New York Timesa, objavila je 1976. godine autobiografiju “Coal Miner’s Daughter”, bestseler koji će četiri godine kasnije biti pretvoren i u istoimeni filmski hit.
U prvoj polovini osamdesetih već je uživala status nacionalnog blaga. The Academy of Country Music proglasila ju je 1980. pjevačicom desetljeća, u Country Music Hall of Fame ušla je 1988. godine, Grammy za životno djelo primila je 2010., a tri godine kasnije Barack Obama dodijelio joj je Predsjedničku medalju za slobodu, odličje koje se dodjeljuje osobama koje su na “iznimne načine doprinijele sigurnosti ili nacionalnim interesima Sjedinjenim američkim državama, miru u svijetu, kulturnim te ostalim važnim javnim ili privatnim postignućima.”
Kada je posrijedi autorska poetika, za Lynn vrijedi onaj klišej da nije zaboravljala odakle je potekla, nikada se nije previše udaljavala od korijenja, pa čak ni u osamdesetima, kada se country industrija strateški okrenula kićenijim, ambicioznijim režimima produkcije. Formalno, ostala je vjerna baladama, valcerima, honky-tonk kalupima; najkraće rečeno, apalačkoj glazbenoj tradiciji kojom je propisno ovladala još kao dijete. Pišući nepretenciozno, jasno i epigramski o onome što je iz prve ruke poznavala i više nego dobro — romantičnim ushićenjima, razočaranjima, žudnjama, prevarama, braku i roditeljstvu — Lynn je u country polju inaugurirala danas prepoznatljivi autorski model u koji kronološki bez poteškoća upadaju autorice od Rebe McEntire do Margo Price. “Nisam bila prva žena u country industriji”, rekla je za Esquire 2002. godine. “Bila sam samo prva koja je odlučila naglas reći ono što misli, pjevati o onome od čega se život zapravo sastoji. Ostale nisu imale dovoljno hrabrosti.”
Gotovo u anonimnosti, Lynn je od 2007. godine u suradnji s Johnom Carterom Cashom ponovno počela ekstenzivno snimati: novi materijal, reinterpretacije starih stvari, obrade country standarda. S prekaljenim studijskim country profesionalcima kao pratećim bendom, sessioni su održavani u kolibi u blizini Nashvillea koju je u osamdesetima Johnny Cash pretvorio u vlastiti studio. Od 2016. godine, na četiri suvisla i važna albuma, izašlo je oko 90 pjesama koje su nastale upravo ondje. Posljednji, “Still Woman Enough”, objavljen je u ožujku prošle godine. Iz retrospektive oproštaja, njegov naslov teško da je mogao biti prikladniji.
