Fat White Family
Serfs Up!
(Domino; 2019.)
Treći album londonskog Fat White Family zapravo je iznenađenje. Prva stvar: djelovali su kao da su jedan pogrešan korak udaljeni od ranog groba, a ako ste pratili ovaj bend, znali ste da su skloni pogrešnim koracima. Dolaze iz londonskog podzemlja, iz skvotova i aftera koji traju danima. Iz heroinske izmaglice i takozvanih council estate. Drugo: gitarist Saul Adamczewski formira bend Insecure Men, a frontmen i duhovni vođa Lias Saoudi vraća se nekadašnjem off projektu Moonlandingz. Logični je zaključak bio da je gotovo s bendom.
A što je bilo toliko posebno kod njih da bismo trebali biti tužni ako se raspadnu? Fat White Family ostavlja dojam zaista ozbiljnog i opasnog benda. Uz sunarodnjake iz Idles i danski Iceage trenutno su među rijetkima (rijetkima koji nisu potpuni underground, to jest) koji posjeduju avangardistički duh svojevrstan punk i proto-punk bendovima poput Clasha i Stoogesa. Protive se desnici u usponu, protive se konzumerizmu gentrifikaciji, a posebno su protiv političke korektnosti, naročito u pop muzici. Drugim riječima: Fat White Family su bendčina, a Lias Saoudi je sve što frontmen rock & roll benda treba biti na pozornici, a usto se profilirao kao jedan od zanimljivijih, provokativnijih i načitanijih tekstopisaca današnjice čiji tekstovi kombiniraju apsurdno, nadrealno, tragično i humoristično. Pokušavaju pokrenuti revoluciju. Na svoj način. Uostalom, kako ne zavoljeti bend koji politički korektne hipstere iz Pitchforka pošalje u tri vražje matere što je rezultiralo izostankom recenzije ovog albuma?
“Serfs Up!” treći je njihov album i zasad najkoherentniji, što zapravo i ne govori previše s obzirom na razuzdanost i (predivnu) nesuvislost na koju smo naišli preslušavajući “Champagne Holocaust” i “Songs for Our Mothers”. Sam naslov nimalo je skrivena referenca na sedamnaesti studijski album Beach Boysa (“Surf’s Up” iz 1971.), dok igra riječima ne treba naročito objašnjavati (serf = kmet).
Ljudi koji ih slušali navikli su na koketiranje sa žanrovima, a “Serfs Up!” po tom pitanju nije nimalo drukčiji. Muzika na ploči nije lako prijemčiva, ona meandrira, ne udara na prvu i treba joj neko vrijeme da se ukorijeni. Otvaraju sa zlokobnom disko-psihodelijom pjesme “Feet”, pjesmom koja zvuči kao zlobni mlađi brat LCD Soundsystema. Tu je zatim repetitivni electro-drone relativno optimistične “I Belive In Something Better”. Slijede dvije senzualne numere, “Vagina Dentata” koja zvuči nešto o čemu su Alex Turner i Arctic Monkeys samo mogli sanjat da postignu na “Tranquility Base Hotel and Casino” (vjerojatno kao pozadinska muzika pornića koji se mogao posuditi u Turnerovom izmišljenom hotelu), te “Kim’s Sunsets” (posvećena Kim Jong-unu) koja je najbliže što je Fat White Family prišao konvencionalnoj pop pjesmi. Zaraznu bas liniju pravovremeno presijeca electro-pentatonika dok pjesma klizi u psihodelični outro. “Oh Sebastian” vjerojatno je najnježnija pjesma koju su snimili, hipnotična je, krase je fine gudačke dionice i predivni back vokali, a na momente će vas podsjetiti na Marca Bolana i T.Rex. “Tastes Good With the Money” započinje gregorijanskim koralom, a zatim bez najave uklizi u boogie koji bi oduševio i maloprije spomenutog Bolana. “When I Leave” posjeduje atmosferfu a la Tom Waits, ona je lijena psihodelična surf stvar koja bi se odlično uklopila kao soundtrack za kakav tarantinovski film.
Konačan skor? “Serf Up” jedan je od najboljih i najzanimljivijih albuma godine, pogotovo ako u obzir uzmemo koje su šanse bile da bend dalje nastavi s radom. Nadajmo se da više nikada nećemo morati sumnjati. Živio Fat White Family. Živjeli potlačeni.
