Kraftwerk: Otpuhnuta prašina s abecede elektronike

Kraftwerk nisu prvi koristili sekvencere, sintesajzere i vocodere, koristili su ih na dotad nepoznat način. Tako da proizvedu kliničku čistoću, mehaničku repetitivnu preciznost, i kao posljedicu, neku vrstu hladne, neemocionalne glazbe

Stavljajući prije pet godina album Trans-Europe Express na šesto mjesto najboljih albuma sedamdesetih godina, uredništvo utjecajne američke web stranice Pitchfork specijalizirane za alternativnu glazbu, dopisalo je u objašnjenju kako neće proći puno vremena da ovo djelo ne zadobije isti mitski status kao Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band ili Exile On the Main Street. Mitski, jer su psihodelični eksperiment Beatlesa i slojeviti blues-rock-soul koktel Stonesa daleko od njihovih najprodavanijih i najslušljivijih djela u impozantnoj diskografiji, ali ih izdvaja inovacija, utjecaj, ambicija da se zagrebe dublje ispod površine glazbe, istraži nepoznato. Izdvaja ih naglašeni artizam koji traži desetine slušanja dok se ne počinju dešifrirati “tajni” kodovi remek-djela.

Sve nabrojano vrijedi i za spomenuto djelo Kraftwerka, ekipe čudaka iz Düsseldorfa koji su se 1970. sreli na glazbenoj akademiji, počeli izgrađivati vlastiti studio, sklapati nove instrumente i eksperimentirati s glazbom. Jedino što najcjenjenija točka Kraftwerk diskografije nije neka vrsta ekscesa već logični zenit polako razrađivanog koncepta.

U početku su bili samo još jedan zanimljivi krautrock instrumentalni bend koji su pokušali pomaknuti granice običnim (bubnjevi, gitara), ili manje običnim (flauta), instrumentima. Snimali su u raznim studijima, s raznim producentima (Conrad Plank poznat po radu s Neu! i mnogim drugima). Drugim riječima, stjecali iskustvo, učili i otkrivali nove tehnologije. Nije stoga čudno što u remasteriranoj reizdanoj diskografiji starih albuma nedostaju prva tri. Koncepcijski se ne uklapaju, prava povijest Kraftwerka, Beatlesa elektronske glazbe, počinje s konceptualnim djelom Autobahn (1974.), s gotovo 23 minute dugom, istoimenom pjesmom u kombinaciji autentičnih tonova snimljenih na autoputu, elektronike i glasova puštenih kroz vocoder.

Autobahn je prekretnica; autorski dvojac Hutter/Schneider je uzeo sve konce u svoje ruke, spojio čovjeka, tehnologiju i prirodu u unikatnoj, repetitivnoj, hipnotičkoj glazbi. Kraftwerk nisu prvi koristili sekvencere, sintesajzere i vocodere, koristili su ih na dotad nepoznat način. Tako da proizvedu kliničku čistoću, mehaničku preciznost, i kao posljedicu, neku vrstu hladne, neemocionalne glazbe.

U jednom od rijetkih smislenih intervjua, danom legendarnom Lesteru Bangsu 1975., Ralf Hutter otkriva da je njihova glazba proizašla iz svojevrsne kolektivne frustracije postratne Njemačke.

“Poslije rata, njemačka zabavna industrija je nestala, nametnuta joj je američka. Mi smo prva generacija koja je to pokušala odbaciti, mi znamo što uzeti od Amerikanaca, a što izvući iz vlastitih osjećaja. Mi smo prvi bend koji snima na svom jeziku koristeći vlastiti elektronski background za kreiranje novog, našeg centralno-europskog identiteta.“ – kazao je Hutter Bangsu tada.

Trans-Europe Express je pokazni primjer ispunjen – za to doba – nevjerojatnim soničnim pasažima, krutim ritmovima i tvrdim diseldorfskim akcentom. Kako pop kultura ne poznaje granice, ono što je Hutter nazvao čupanjem iz američkih kandži masovne kulture vratilo se poput bumeranga. Kraftwerk su posijali sjeme i inspirirali mnoge rodonačelnike novih podžanrova upravo u SAD-u i Velikoj Britaniji; Darricka Maya i ostale za stvaranje ranog detroitskog techna, hip-hop pionira Afriku Bambaatu, post-punkere Joy Division. I danas se mnogi pozivaju na njihovu ostavštinu kao izravno nadahnuće za svoje pjesme – od Franza Ferdinanda do Jay Z-ija.

Hutter i Schneider su se uvijek kleli kako su predani svojoj glazbi i kako ih popratne manifestacije glazbenog biznisa ne zanimaju. Možda, ali image je njihovo oružje gotovo jednako jako kao i glazba. U show-businessu slavu generira ekstrovertirani stil života po “sex, droga, r’n’r” formuli. Što ekstremnije, to bolje. Ako taj stil za posljedicu ima smrt zvijezde, to je nešto najbolje što se može dogoditi. Doduše, ne za pokojnika, njemu je kasnije prilično svejedno, ali za posao, diskografsku kuću, partnere i njih još hrpu prikopčanih za tu zlatnu koku, to je odličan scenarij. Ali, po nekoj čudnoj logici i suprotna situacija polučuje slične rezultate.

Usamljeni čudaci, nedostupni javnosti, “maskirani” i društveno neprilagođeni dižu si (ne)svjesno cijenu svojom odsutnošću i odbijanjem sudjelovanja u društvenom životu. Primjera je mnogo; od prolupalih Syda Baretta i Briana Wilsona, preko nestalog Richeya Edwardsa iz Manicsa, do nama najbližeg primjera Johnnya Štulića. S adresom u Utrechtu i odbijanjem kontakata s Hrvatskom ima status mitskog bića. I golica maštu. Da je ostao, danas bi se vjerojatno klinci po Trnskom šutali s njim.

Kraftwerk su se, usporedo s tehnološki sve dorađenijim albumima u sedamdesetima, s naivnog imagea fino počešljanih mladića u standardnim odijelima koji se smiješe posjednuti oko stola sa kariranim stolnjakom, polako metamorfoziraju u kiborge i(li) ljude-robote. Pa tako niti jedna njihova službena fotografija nakon 1978. nije prirodna, promo fotografije su zapravo roboti s njihovim crtama lica. Njihov studio Kling-Klang u Düsseldorfu nije vidio nitko osim najužih suradnika, tamo nema telefona, poslana pošta na tu adresu vraća se neotvorena. Nevoljko i rijetko daju intervjue, ako da onda pod njihovim uvjetima, obično prilično bizarnim. Jednom zahtijevaju da ih se ne pita ništa o procesu snimanja albuma, inspiraciji, starijim djelima. Ponekad traže da se uopće ne spominje ime Kraftwerk ili žele razgovarati samo o svojoj kolekciji bicikala. Ne pojavljuju se nigdje osim na vlastitim koncertima.

Njihov prijezir prema javnoj komunikaciji lijepo je dočarao Chris Martin prepričavši u novinskom razgovoru što je morao napraviti ne bi li dobio dopuštenje da koristi dio njihove “Computer Love” za album Coldplaya X&Y. S obzirom da se pošta na njihovu adresu vraćala, preko odvjetnika Coldplaya je poslao pismo odvjetnicima Kraftwerka koji su ga uručili Hutteru i Schneideru. Nakon nekoliko tjedana dobio je istim putem pismo u kojem je pisala samo jedna riječ napisana rukom: “Yes”. O njihovim se privatnim životima ne zna gotovo ništa, osim zgodnih anegdotalnih bizarnosti kao što je opsjednutost biciklizmom. S obzirom na mehaničku, krutu prirodu njihove glazbe nije čudno što Hutter smatra kako su slični elementi važni i u glazbi u biciklizmu.

“Brzina, ravnoteža, sloboda duha, održavanje forme, tehnologijska i tehnička perfekcija, aerodinamika.“ – nabraja Hutter i nije baš lako razlučiti je li riječ o okretanju pedala ili novoj Kraftwerk pjesmi.

Kumovi elektronike dugo su živjeli na staroj slavi, od 1986. izdali tek jedan album (Tour de France Soundtracks, 2003.), ali posljednje godine najavljuju novo buđenje. Koncerti su sve redovitiji (pamtimo po dobrom onaj zagrebački minulo ljeto na Jarunu), Hutter kaže da je tehnologija za koncerte napokon na razini njihovih standarda pa nastupaju češće. Najavljuju nova iznenađenja uživo, od slijedeće godine posjetitelji njihovih koncerata će dužiti 3D naočale i gledati ih u tri dimenzije.

Doduše, poslije prošlogodišnjeg odlaska Floriana Schneidera, Hutter je ostao jedini originalni član, no najavljen je i novi album za 2010. Čudaci iz Düsseldorfa i nakon 40 godina čuvaju poneki as u rukavu.

Katalog

Pod imenom The Catalogue reizdano je osam albuma Kraftwerka. Posao je bio dugotrajan, kako je rečeno, stari masteri su degradirali u kvaliteti, i nakon godina rekonstrukcije i digitalizacije postignut je kristalno čist, svjež stereo zvuk.

Kraftwerk diskografija iz sedamdesetih i početkom osamdesetih je kvalitativno bezgrešna, čak i The Mix album na koji se i danas oslanjaju u koncertnim nastupima nema lošeg trenutka. Konceptualni Tour de Franace Soundtracks (2003.), sada pod imenom Tour de France, s odmakom se čini promišljenijim i koherentnijim nego kad se pojavio.

Ako bi se baš tražila mrlja, onda bi to bio Techno Pop (1986.), originalno znana kao Electric Cafe, na kojem Kraftwerk zvuče pomalo konfekcijski i maniristički. Svi ostali albumi su na svoj način izvanvremenski i izazovni i nakon svih tih godina i mora odlične elektronske glazbe snimljene u međuvremenu.

Autobahn