Kad je John Gillis – dečko iz detroitske katoličke obitelji s desetoro djece predodređen da postane svećenik i kasniji obrtnik za prepravljanje starog namještaja – shvatio da je njegova ljubav prema bluesu ipak jača od bilo kojeg ovozemaljskog posla, više se ništa nije događalo slučajno. Na putu glazbe, zaključivši da klasičnih blues kvarteta i kvinteta ima kao salate, vrlo je mlad oženio lokalnu pipničarku, uzeo njezino prezime, obučio je da lupa elementarne ritmove na bubnjevima, obukao ih u crveno-bijele kombinacije, i umjesto uobičajenog Gibsona ili Fendera, uzeo u ruke nekakvu staru plastificiranu talijansku gitaru…
Dečko je Jack White, a bend The White Stripes koji će se od kraja 90-ih pokazati kao jedna od najboljih stvari koja se desila svjetskom rock’n’rollu. Istina je, Whiteova glazbena genijalnost ostala bi možda dobro čuvana tajna lokalne detroitske scene da White nije bio podjednako genijalan u svojim PR idejama. Dobro osmišljena marketinška priča, unikatnost u pojavi i dvosmislenost (tabloidi su se dugo bavili pričom jesu li Jack i Meg brat i sestra, muž i žena ili sve to zajedno), osigurala im je ogromnu medijsku pozornost i prije negoli je većina čula ijednu njihovu pjesmu.
Junake ove priče The Black Keys bi se dalo nazvati muškom kopijom White Stripesa prije svega zbog činjenica da su i oni duo koji na pozornici koristi samo bubanj i gitaru, i da je blues korijen njihovog zvuka.
No The Black Keys, koje se danas često kiti epitetom najvećeg “malog” benda u Americi, nisu do svjetala velikih pozornica došli ni brzo, ni po osmišljenom marketinškom planu kao White Stripes, već prilično slučajno. Doduše, sa sličnim krajnjim rezultatom, pokazalo se da kvaliteta ipak izroni na površinu kad-tad.
Naime, po ničemu posebni Dan Auerbach i Patrick Carney iz američke prijestolnice auto-guma Akrona, znali su se od srednje škole, ponešto svirali, Carney je od mladih dana imao afinitet prema starim uređajima, posebno 4-kanalnim magnetofonima. Carney je imao i bubnjeve koje nije znao svirati, ali je počeo učiti na Auerbachov nagovor. Kad je Carney u svom podrumu uredio primitivni studio, pozvao je bend da probaju nešto snimiti. Igrom slučaja, pojavio se samo Dan. Ne zbog recepta tada već proslavljenih White Stripesa, nego radi objektivnih okolnosti, sami su taj dan snimili demo od šest pjesama i dobili prvi diskografski ugovor. Gotovo desetljeće kasnije, na velikoj etiketi (žanrovski vrlo otvoreni Nonesuch pod kapom Warnera), The Black Keys su i dalje odani svojoj lo-fi filozofiji garažnog bluesa, ali je njihov napredak i proširivanje glazbenih horizonata bez pomodnih kompromisa vidljiv iz uratka u uradak.
“Dan je odrastao uz blues, a ja uz klasični rock 70-ih godina. Ali smo obojica vezani za sampleove Wu-Tang Clana i refrene starog Stax soula”, objašanjava Patrick Carney neobičan raspon utjecaja na njihovu glazbu.
Istini za volju, neki od spomenutih utjecaja, posebno onaj hip-hopa Wu-Tanga teško je razaznati i danas kad su manje ortodoksni, odnosno mnogo više žanrovski otvoreniji. Prvijenac “The Big Come Up” iz 2002. je bio prilično pravocrtni garažni blues, ali s dovoljno potencijala da privuče zanimanje vrlo propulzivne blues diskografske kuće Fat Possum. Čulo se da je bend još uvijek sputan na neki način i da gradi samopouzdanje, što će se promijeniti već na “Thickfreakness” godinu kasnije, albumu punom prljavog zvuka s više dinamike u konstrukciji i izvedbi pjesama.
Bend duboko ukopan u prošlosti, počeo je graditi most prema modernijoj indie glazbi, blues je bio temelj, ali dan je “pustio” ruku, rifovi su sad bili slobodniji, distorziraniji, nekonvencionalniji, baš kao u slučaju baratanja gitarom Jacka Whitea.
Osim što je pustio ruku, još je možda važnije za uspjeh Black Keysa bilo to što je Auerbach pustio glas. Ne u smislu tonalne impresije, tu su stvari genetski postavljene kako jesu, u okviru prosjeka, nego u pogledu emocija. Naime, ima u tom glasu, čak i kad Auerbach napinje glasnice do kraja, neke teške melankolije, da ne kažemo duboke tuge koja uvlači slušatelja duboko u glazbu koja u sebi također često nosi tmastu sjetu. Uglavnom, sve u skladu s vokacijom žanra na kojem su The Black Keys utemeljeni. Veseli blues jednostavno nije blues.
I dok je Jack White kao po priručniku iz marketinga osigurao svom bendu pozornost i diktirati uvjete od samog početka, dvojac iz Akrona, koji su vrijeme početaka bavljenja glazbom, prema vlastitim riječima “zarađivali 5 dolara na sat”, a izgledalo je da će tako i duže ostati, nisu imali taj luksuz. Stoga se nisu dvoumili oko toga dozvoliti li komercijalizaciju već snimljenih pjesama putem reklama ili ne. Odbili su samo prvu ponudu, neke britanske tvrtke koja proizvodi majonezu, i to na nagovor managera koji je smatrao da bi od fanova to moglo biti proglašeno “rasprodajom” i da bi im moglo zapečatiti karijeru i prije negoli je počela.
“Cifra je za nas bila ogromna, otprilike kao godišnja plaća svih naših roditelja u to doba. Vozili smo se u raspadnutom kombiju, spavali u skromnim stanovima. Imali smo 23 godine i bili smo u strahu da ćemo učiniti krivi potez, pa smo ponudu odbili” – prisjeća se Carney. No kada je Nissan – kao firma s poviješću reklama u kojoj svira glazba “ozbiljnih” bendova – ponudio novac za pjesmu “Set You Free”, prodali su prava. Kažu kako im je to više pomoglo da dođu do šire publike nego bilo što drugo. Do danas su mnoge odbili, ali uključujući, filmove, serije, igrice i reklame, prava na svoje pjesme su prodali u tridesetak navrata. Nije teško na internetu pronaći mišljenja dijela (bivših) obožavatelja koji ovu praksu vide kao nepotrebno prostituiranje.
“Ono što ti ljudi ne vide da smo, recimo album Brothers snimali u trošnoj kući usred ničega u Alabami, s pet mikrofona, jednim pojačalom i bubnjevima. Potrošili smo malo novca, i mislimo da je to iskren pristup stvaranju glazbe. Ali, kad je jednom glazba vani, kad se prodaju ploče, i kad se prodaje ta glazba tako da ljudi rade što hoće s njom, nekako je teško i besmisleno odupirati se određenim mogućnostima” – branio se nedavno Carney, iako možda nije trebao. Činjenica jest da njihov osobni izbor što da rade sa svojom glazbom nije naudio njezinoj esenciji.
Ovakve vrste bendova počnu se brzo vrtjeti u krug i često čine dvije vrste pogrešaka koje ih bace na smetlište rock prošlosti. Ili ne žele ili su nedovoljno talentirani da izađu iz žanrovske kutijice, ili u drugom slučaju očajnički žele do nove publike kompromisima, beskrajnim studijskim sessionima, peglanjem zvuka, ciljanim autorskim pomodarstvom. The Black Keys su se razvijali sporo, ali sigurno iz albuma u album, pomalo dodavali instrumente, postajali bliži staroj soul glazbi, više groovie, ali uvijek ostajali vjerni fundamentalnim postavkama s početka karijere. Dakle, snimati albume brzo, na bazičnoj opremi, u nerazvikanim studijima…, i ne seliti se u veliki grad nego ostati u “bazi”.
Auerbach često ponavlja kako je jednostavnost važan element njihove glazbe i kako se ponavljanjem te jednostavnosti postiže hipnotički efekt.
“Preferiramo biti ograničeni. Kad radimo na pjesmi, završimo je u nekoliko sati i kad je jednom snimimo više joj se ne vraćamo. Isto je i s tehnikom. Znam toliko glazbenika koji znaju sve o glazbi i postaju pravi virtuozi, ali to ne znači puno. U jednom trenutku je za rock autora pametnije odložiti gitaru i početi čitati knjige, kako bi se za glazbu inspirirao s nečim izvan glazbe. Meni to pomaže, ja više ni ne vježbam sviranje gitare” – otkriva svoju filozofiju Dan Auerbach koji slovi kao jedan od najzanimljivijih rock autora današnjice.
“Na kraju dana, moraš živjeti sa sobom. Pokušavam li samo zaraditi novac ili radim glazbu s kojom sam sretan i na koju sam ponosan? Pat i ja smo u ovoj drugoj skupini, sve smo napravili na svoj način i stvarno sam ponosan na to.”
Uz takav iskreni pristup s elementima intuitivnosti, spomenuto širenje utjecaja prodajom pjesama u reklamne svrhe moglo bi se tumačiti prije kao rock misionarstvo i prosvjetiteljstvo negoli kao smrtni grijeh.
Filozofija minimalizma svakako utječe i na frekvenciju izdavanja novih albuma. The Black Keys su, uključujući upravo izašli “El Camino”, u 11 godina objavili sedam albuma, dva EP-a, a Dan Auerbach je stigao prije dvije godine izdati i odlični solo album “Keep It Hid”. U diskografiju treba ubrojiti i Blackroc, projekt u kojem su The Black Keys snimili 11 pjesama za 11 dana sa zvijezdama hip-hop scene, uključujući Mos Defa, Q-Tip-a, Raekwona i Ludacrisa.
U tom redovitom diskografskom javljanju nijedno se djelo ne može proglasiti promašajem, iako postoji određeni konsenzus da je Magic Potion iz 2006., kao prvo izdanje za veliku diskografsku kuću određena točka stagnacije. “Pravovjerni” fanovi će možda naći da je “Attack & Release” prenagli zaokret ka bogatijoj instrumentalizaciji i modernijoj produkciji koju potpisuje sveprisutni Danger Mouse. No sve je to logičan razvoj jednog dosljednog, ozbiljnog, autorski potentnog dua koji je svoj vrhunac dosegao na prošlogodišnjem “Brothers” albumu; najrazigranijem, žanrovski najšarenijem i najhitoidnijem do sada, a i dalje teksturiran bluesom i garažnom sirovošću.
I te se stvari kod dvojca iz Ohioa neće mijenjati ma što oni sami rekli; za friško izašli “El Camino” kažu kako je inspiriran s The Clash, The Cramps, starim rockabilly i garažnim pločama. Prema preslušanom, to se čuje otprilike kao spomenuti utjecaj Wu-Tanga na starim pločama. Sve je to blues, na The Black Keys način.
Izabrana diskografija:
