”Ja sam dečko iz predgrađa, vrtim strašno čudan film, ruke su mi od olova, misli čisti spleen…” tim se riječima Dubravko Ivaniš (tada znan kao Ripper) predstavio javnosti pjesmi ‘Krumpira’. Danas se više ne može pričati o dečku iz predgrađa. Ne može se pričati ni o prokletom kralju Zapruđa i Utrina.
Piše: Sven Popović
Sazrijevanje Dubravka Ivaniša može se pratiti iz albuma u album Pipsa. Od pubescentskog punka, preko žestokih rifova albuma ‘Fred Astaire’ illi komornih kompozicija na albumu ‘Drveće i rijeke’, do sumanutih pop pjesama na zadnjem albumu, ‘Pjesmama za gladijatore’. Dubravko pokazuje kvalitete rijetko viđenu kod domaćih (u najširem mogućem smislu) autora. To je želja za promjenom. To je znatiželja. To je konstantno podizanje ljestvice. Većina grupa u pop i rock svijetu zadovoljit će se ‘peglanjem’ po istoj šabloni godinama. Pipsi sa svakim koncertom dokazuju da su relevantan bend. Svakim albumom dižu standarde na domaćoj (opet, u najširem mogućem smislu) scenu. A Dubravko? On pali baklje i pakao je uvijek s njim.
Bok, Dubravko. U pripremi je novi album ‘Walt’. No ja bih se prvo pozabavio ‘Pjesmama za gladijatore’. Nekako mi se čini da album kritika nije baš prihvatila s oduševljenjem. Što misliš, u čemu je bila stvar?
Znaš li što mislim? Mislim da nema nikakvih problema. Mislim da tzv. glazbena kritika općenito, ne samo kod nas, nije referentna točka ni za koga pa ni za mene i ono što radim. Ma nemoj samo mislit da sam nešto srdit ili nadrkan. Ni slučajno! Samo sam prilično ozbiljan tip, nečemu sam posvetio život i ne mogu se opterećivati kastratima. To si ja mislim i svima želim raj za sve.
Već smo imali priliku čut nekoliko novih pjesama. Kakav je bio proces stvaranja muzike i pisanja tekstova? Zapravo, kakav je općenito kreativni proces kod tebe? Koliko se razlikuje od albuma do albuma, pjesme do pjesme? I još me zanima koliki udio ima bend u cijelom tom kreativnom procesu?
Generalno, sve više i više radim, a sve sam sporiji i sporiji. Svaki dan sam i desetak sati u studijskom “ribolovu”, skiciram, nabadam, puštam, krojim, spajam, bacam, brišem, ponovo pišem, pizdim na sebe, manji sam od zrnca prašine jer ništa ne znam i ogromni gigant kad mislim da mi je nešto upalilo. Kao što vidiš, ništa posebno, tako je pretpostavljam svima koji se nečim bave. To je moj život. Između dva albuma napišem desetke songova, njih barem 20 dođe u završnu fazu, ali i od toga pola na koncu završi u smeću. Radim sam ili velikom većinom sam. Imam producenta u bendu i s njim svoje već prilično zaokružene cjeline aranžmanski, produkcijski finaliziram. I taj se proces odvija po fazama jer između faza dajem pjesmama da odleže, da ih mogu kroz neko vrijeme procjenjivati s odmakom. Smiješno je to, većina pjesama, njihova esencija nastaje u sat, dva vremena, najviše dan ili dva…ali rad na svakoj od njih može kasnije biti i više mjeseci. “Walta” sam efektivno komponirao malo više od godinu dana, naravno ne u kontinuitetu, gotovo dvostruko toliko vremena sam proveo u produkciji. Ostalo vrijeme sam se bavio stvarima koje nisu prošle ili sam negdje zapeo.
Pipsi su poznati po tome što iz albuma u album (više ili manje) mijenjaju zvuk. Ne brine te gubitak određenog dijela publike? Misliš li da su Pipsi mogli komotno ostati u ‘Fred Astaire’ ili ‘Bog’ fazi i nastaviti biti relevantan bend? Ili su Drveće i Rijeke bili nužan korak? Jeste li uopće relevantan bend?
Mi jesmo relevantan bend, ne znam do koje se granice razumijemo oko terminologije, u ovom slučaju o pojmu relevantnosti; nije valjda da je brkaš s hajpom ili trenutnom popularnosti?! Relevantan je Nositelj Ideje, Prijenosnik, Poštar i Oplemenitelj. To je relevantnost, a ne medijske konstrukcije ili top liste. Ili to kaj si misli publika. Nisam šlager pevač da kenjam po novinama kak sve radim zbog publike. Oh, to je takav šit! Sve radim zbog sebe i zato kaj me svemir upogonio da to radim! To ne znači, što bi netko pomislio, da ne cijenim našu publiku, ni govora, jebeno se trudim da oplemenjujući sebe oplemenim i njih, razveselim, raplačem, da smo bolji ljudi. Ali nije mi publika drive. Da, mislim da je naš razvoj bio takav kakav je trebao biti, ima stalnu kvalitativnu uzlaznu liniju, a to je jedino čime se bavim i na čemu inzistiram, Sve ostalo me ne brine.
“Mislim da tzv. glazbena kritika općenito, ne samo kod nas, nije referentna točka ni za koga pa ni za mene i ono što radim. Ma nemoj samo mislit da sam nešto srdit ili nadrkan”
Što ćemo sve imati prilike čuti na ovoj ploči? Neki su, ne sasvim u krivu, rekli da je zadnji album previše podsjećao na Flaming Lipse. Zanima me koja te muzika oduševila zadnje dvije, tri godine. Koji filmovi? Knjige? Stripovi?
Vidi, mogu se pravit da nisam čuo, mogu bit gospodin i preskočit, ali zašto bih? Gle, ovo o Gladijatorima, pun mi je kurac površnosti. Ne mora nitko poznavat rad Pipsa, ne mora slušat ni Lipse ni bilo koji drugi bend, al pliz samo nek se ne pričaju pizdarije. Znaš, onda s tim “nekima koji nisu sasvim u krivu” imam odnos ko prema osobama s posebnim potrebama. U doslovno dvije pjesme, pozivamo se na neke izvore poput glam rock trasha, Queenovskih slaganja vokala na koje se katkad pozivaju i Lipsi. Dakle, referiramo se na princip, a ne na neki band. Plus nas je miksao Fridmann koji ima svoj producentski jezik koji se čuje u svemu što radi. I to je prestaje svaka sličnost s Flipsima na Gladijatorima. Svjestan sam da se sve treba brže bolje potrpat po nekim folderima jer je tako lakše i brže i tako je ljudima jasniiji svijet oko njih. I tako se sve površno (pro)cjenjuje, nije moj slučaj izoliran, nikako. Ma to je sve kurac, gospodo. Dopustite si da vam je koji put teško shvatiti, koji put da vam nije jasno, koji put si dopustite priznat da ste možda glupi. Znate, to je jako realna opcija, ja se često s njom srećem i nema beda. Osjećat ćete se dobro, imat ćete poštovanja prema drugima, to je tako dragocjeno! Osobno, uvijek pokušavam nabosti klasik, klasični pop song. Pojam klasičnog pop songa, obavezno i UVIJEK, ako mi uspije, uključuje da te svrbi da to nalikuje na nešto. Tako je to meni, tako je to svima. Mislim da sam na “Waltu” precizniji, usmjereniji, jasniji prvenstveno u emociji. Ima na njemu rokenrola kojeg dugo nismo manifestirali. Ima i drugačijeg, nekog crossover hiphoperskog pristupa. Na trenutke zvuči ne bih rekao retro, rekao bih “starinski”, na trenutke ovovremeno. Nema toliko zadan koncept kao “Gladijatori”. Glupo mi je navoditi što slušam, što čitam. Onda to netko ovlaš prepiše, nakelji mi etiketu na pjesme i na koncu bude “ne sasvim u krivu”.
Ja sam Dubravko Ivaniš, sve drugo je danas nebitno. Ime dobiješ rođenjem, tako, silom prilika i bez da te itko išta pita. Eh, vidiš, negdje u mojim godinama konačno se možeš nositi s time, dapače, po-nositi se. Utoliko je Ripper jedan simpa ili antipa, kako želiš, mudonja koji se devedesetih preserava po gradu kako se i treba preseravati kad si popularan, kad je tvojih 5 minuta. Ne žalim niti se odričem tog perioda. Bio sam s divnim ženama, žene privlače alfa uspješni jebači, nemojmo se lagati i bilo bi mi žao da to nisam iskusio. Današnji Daddy nije nikakvo skrivanje iza nadimka, zaista mislim da je moja najvažnija funkcija to što sam Tata. Dakle, to nije nadimak, to je zanimanje, hahahaha. Pojam “tate” podrazumijeva mnoge stvari, određeni state of mind…brijem da nemam vremena niti potrebe to objašnjavat.
Koliko je, ako je uopće, činjenica što si roditelj utjecala na tvoj glazbeni angažman? Luciju smo imali priliku čuti na ‘Gladijatorima’. Hoćemo li je čuti i na ‘Waltu’?
Roditeljstvo je stanje svijesti, stanje uma, tako da i na nesvjesnoj razini utječe apsolutno na sve što radim. Autofokusiranost, egocentričnost, autorska taština roditeljstvom su, ako ne uklonjene jer to ne bi baš bilo dobro za pjesme, onda zasigurno redefinirane. Roditelj je iz temelja defragmentirano biće, tu ja nisam nikakva iznimka. Kao takav drugačije se odnosim prema životu, a time i prema onome što radim. Jednostavno, ono što radim i kako radim ujedno je presudno za odgoj djeteta. Svakom djetetu je njegov odgoj referentna polazišna točka u razvoju osobnosti i pogledu na svijet oko sebe, dakle moja odgovornost je golema.
Kad smo već kod Rippera, zanima me jesi li u ikakvom kontaktu s nekadašnjim Pipsima? Ponajviše me zanima ekipa koju vežemo za vašu ‘Fenomenalan dan’ turneju. Ne djeluješ mi kao netko tko smatra da je vrhunac Pipsa bio s albumima ‘Fred Astaire’ i ‘Bog’. Koliko je drugačije stvarati i svirati s tom i sadašnjom postavom?
Zašto bi se bavio muzikom kad bi mislio da je najbolji rad iza mene? Najbolji rad je danas, to je tako logično. A bit će i bolji ubuduće. Kad tako ne bude više neću komponirati jer neću imati niti potrebu. Da, ima sigurno trenutak kad shvatiš da si gotov. I onda si jebeno gotov, to ti ne treba netko drugi reći. Dečki? Ponekad vidim Maria, ponekad se sms-am s Kraljićem. Neki dan me smsao i pitao jesam li živ, iz čistog mira. Lijepo, zar ne? Iskreno, zvao sam ga u bend prije otprilike 3 godine kad je odlazio Dino Brazzoduro. On je razmišljao jedno dva tjedna i rekao da će svirat samo ako će svirati svi iz one najglasovitije postave.
Znaš, na taj se prijedlog nisam ni sekundu čak ni zamislio, toliko je i tada i danas nerealan. Znaš kak ti je to? To ti je ko da sam otišao osamdesetih u Beč i netko me ovih dana zove na svirku, a ja velim “ma može al’ ako bi mogli otvorit Kulušić i Lapidarij samo za mene”, hehehehe… Al’ dobro, drag je meni Kralja i svi ti dječaci. Napravili smo svojevremeno neke lijepe, dobre songove, to je jedino što pamtim. Bili smo dječaci, pravi bend, svaki dan na probi. I svirali smo samo u Pipsima, nigdje drugdje. To je jako bitno, bitno je za stav prema životu, bitno je za onu bendovsku “mi protiv svih”. Danas definitivno nije tako, ma nije više tako gotovo niti u jednom bendu s našim stažem, čast iznimkama. Jednostavno, ljudi koji se bave muzikom moraju svirati u više bendova, moraju imati više zanimanja da bi preživjeli i takav princip se reflektira na sve što se tiče benda, na duh, na frekventnost druženja, na bliskost. Smatram da smo u tim okolnostima i danas prilično dobra ekipa, fer igrači. Jako je dobro što cijela ta današnja postava respektira sviranje u Pipsima, svjesni su da je to prilični high end sviranja rokenrola u Hrvatskoj. Svjesni su tko je prije njih bio u ovom bendu, a s druge strane ne klecaju pred mitovima i legendama, drže do sebe. Dakle, nemaju neku dilemu dal’ su se zajebali, hehehee…
Devedesetih su Pipsi rano navukli sjenu politike na sebe. ‘Dinamo ja volim’ bila je na neki način (ne vašom voljom) himna anti-tuđmanizma. Često su ti lijepili etiketu predvodnika generacije. Čini mi se da te to živciralo. Što se s tom generacijom dogodilo? Jesu li Pipsi ikad bili politički angažirani i jesu li to danas?
Devedesetih sam drugačije razmišljao, bilo mi je zgodno baviti se Tuđmanom na jednoj plitkoj razini, praktički razini podjebavanja. I to se većinom manifestiralo na “Fred Astaireu”. Kasnije sam, vjerojatno zbog svega što se ovdje izdešavalo, sve tvrđe uobličio stav da takvom nivou političke profanosti nema mjesta u muzici, u pop muzici pogotovo. Populizam, narodno glasnogovorništvo mi se gadi, riječ je najčešće o niskostrasju. Pop pjesma prirodno manipulira svojim autorom, kad autor manipulira pjesmom u bilo kojem smislu, to je protuprirodni blud. Kad autor “nešto pjesmom želi reći” ja mu ne vjerujem ništa. Najveći politički angažman pjesme je upravo taj da političkog angažmana nema. Pjesma se pogotovo, ako ne želi izgubiti svoje dostojanstvo, svoju božansku prirodu, ne smije baviti dnevnom politikom. Takav stav možda nije atraktivan, nije komercijalan, ne uvlačim se plebsu u dupe, ali je jedini moguć jer pjesme se rade da nas nadžive.
“Roditelj je iz temelja defragmentirano biće, tu ja nisam nikakva iznimka. Kao takav drugačije se odnosim prema životu, a time i prema onome što radim”
Kad smo već kod generacije, kako komentiraš današnju scenu? Slušaš li neka svježija imena iz regije? Postoji li uopće scena?
Za moje godine karakteristično je da se vraćaš na izvor, na bit. Prije ću s današnjim iskustvom ponovo otkrivati Beatlese nego slušati klince. Nekog ozbiljnog, hvalevrijednog pomaka u pop muzici nema 40 godina. Uvijek ima svježih, zanimljivih reinterpretacija. Tu se radi samo o manje ili više uspješnom presliku Ideje koja je već realizirana. I to ne znači da mislim da su novi ex Yu bandovi bezveze, uopće to ne mislim, ali ponavljam, treba se napojiti na izvoru, a ne na ušću ili nekoj močvarici. Svi ti dečkasi kad-tad doći će na sličnu platformu ovoj mojoj, baš kao što sam i ja bezbrojni koji je spoznao isto.
Čini mi se da su Pipsi uvijek njegovali svoj vizualni identitet i način na koji će se predstaviti javnosti. Website vam je, moram reći, debelo iznad standarda. Otkud potreba za takvim načinom komunikacije? Nadalje, u videospotove se, čini mi se, ulaže dosta truda. Koliko ti je stalo do spotova? S kojim ljudima najviše voliš raditi na spotu?
Videospotovi me istinski nerviraju. Općenito, meni spotovi, čast izuzecima, nisu art nego dizajn. A dizajn se ovovremeno opasno brka s artom. Dizajn je diktat i manipulacija, art je pitanje. Meni su današnji spotovi bezveze, i domaći i strani. Na svima vidljivom nivou desile su se dvije paralelne stvari. Prvo, izgubila se platforma njihovog medijskog broadcastinga gubitkom svih tih nadugačko oplakanih i opjevanih emisija na nacionalnoj televiziji, a s time im je, naravno, jako pala i cijena jer tko je lud plaćati neke basnoslovne budžete da bi to škvadrica gledala na Youtubeu, a sve to na nekakvim 15 inčnim laptopima za 2,5 soma kuna. Nema čudesa za soma eura, mada uvijek netko smisli super foru i za pet eura, al to je zanemariv postotak. Otkad Mauricio Ferlin ne želi radit spotove uopće nemam dilemu da je jedini s kim želim surađivati samo Gonzo Jovanov. Sajt je prizorište mojeg pogleda na svijet, osim što je Pips enciklopedija, puno je šireg dometa od samog benda. Priznajem, vrlo ga svjesno usmjeravam pogotovo zadnjih 10 godina. Ne trebam rulju, ne treba mi na njemu brojka, trebaju mi kvalitetni sisavci, da nešto naučimo jedni od drugih, da se gradimo. Moj stav je da bend i ne mora u nekom trenutku biti aktualan, ali sajt uvijek mora biti svjež, živjeti, pitati se, razmišljati Ima nas relativno, al’ smo relevantni, hehehehe…
Što ti je zasad najbolji trenutak u dvadeset godina Pipsa i više od dvadeset godina bavljenja muzikom?
Nemam nekih fleševa iz prošlosti. Svaki dan koji sam se bavio muzikom, a to je već skoro 40 godina je blagoslov. Sam put je već samoostvarenje. Najbolji je trenutak što i sutra idem radit muziku. To je to, nema dalje.
