William Tyler dobar dio svoje gitarističke karijere proveo je kao član nešvilskog americana/soul/alt-country kolektiva Lambchop, okupljenog oko “šefa“ Kurta Wagnera. Prije gotovo jednog desetljeća otisnuo se u solo vode i danas radi otprilike ono što su Lambchop radili na prijelazu…

Stvari se mijenjanju, doista – American Aquarium (Raleigh, NC) 2012. godine zaigrali su na sve ili ništa, frontmen BJ Barham, odlučio je rock and rollu dati posljednju priliku, a kao posljedica tog fatalizma nastao je album “Burn.Flicker.Die.”, fina kolekcija alt-country pjesama tradicionalnog kroja i tradicionalnih motiva čija je recepcija revitalizirala Barhamovu grupu konstantno rotirajućeg članstva.

Noname, odnosno Fatimah Nyeema Warner, izbacila je 2016. godine debitantski mixtape “Telefone”, dočekan u hip-hop krugovima sa zasluženom mješavinom divljenja i hajpa.

Sedmi solo album Kurta Vilea “Bottle it In” sniman je tri godine, u prolazu, odnosno tijekom Vileova profesionalnog potucanja po američkom kontinentu. Uglavnom, nešto od te kvalitete neusidrenosti prelilo se i na formalne i tematske osobine trinaest pjesama koje čine novi album, a kao zgodan sažetak može poslužiti upravo naslovna pjesma koja prelazi vremensku granicu od osam minuta.

Neobvezatna brbljavost koja je obilježila tri EP-a i debitantski LP „Sometimes I Sit nad Think, and  Sometimes I Just Sit“ na drugom albumu hvaljene australske kantautorice Courtney Barnett „Tell Me How You Really Feel“ ustupila je mjesto nešto ekonomičnijim jezičnim iskazima.

Poslije više od dva desetljeća upornog i napornog životarenja u skladu sa strogim punk/D.I.Y. etičkim principima Jeff Rosenstock (Long Island, New York) nedavno je interes prema svom radu ipak uspio probuditi i među nešto širom publikom – preciznije, prije manje od dvije godine, kada je objavio svoj treći samostalni album „Worry.“, nakrcan kratkim, elokventnim i politički prilično suvislim pop-punk/power-pop komadima koji su, u usporedbi sa njegovim starijim materijalom, otkrivali i određenu dozu formalnih ambicija.

Deset pjesama sa studijskog debija Sophie Allison (Soccer Mommy) “Clean” uvjerljiv su nastavak kantautorske melodrame rane post-adolescencije već postavljene na “kućnim” snimkama koje je ova dvadesetogodišnjakinja iz Nashvillea tijekom protekle dvije godine izbacivala na Bandcampu. (Diskografska kuća Fat Possum Records objavila je prošle godine izbor najboljih pod imenom “Collection”.)

Posrijedi je vjerojatno vulgarna generalizacija, ali ugledniji indie-rock veterani kao da na jedan specifičan način ostaju određeni kontekstom u kojemu su napravili svoje prve glazbene korake – u pitanju nije iracionalna nostalgija ili neotvorenost prema tekućoj suvremenosti, koliko neka vrsta kontraškog ideološkog zatočeništva u atmosferi kasnih osamdesetih i ranih devedesetih, u lokalnoj “strukturi osjećaja” proizašloj iz mjesta koje su indie-rock prvoborci originalno zauzimali u popularnoglazbenom polju.

Ako je glazbeni izraz Margo Price duboko tradicionalan i konzervativan u smislu da ga se može označiti labavim terminom američke korijenske glazbe, isto ne vrijedi i za njezinu politiku koja je za američke pojmove u najmanju ruku ozbiljno progresivna.

Nakon dužeg vremena netko se dosjetio sljedeće ideje – razraditi tradicije djevojačkog popa iz šezdesetih i prilagoditi ih suvremenosti, aranžmane provjetriti doziranim naletima pankerske energije pa svirati jednostavnu i pametnu pop glazbu.