Billy Gibbons svoj je osobni djelić popularnoglazbene slave stekao, dakako, kao gitarist i pjevač legendarnog američkog rock benda ZZ Top. Podsjetimo se – ZZ Top prije tri su godine objavili album “La Futura” koji je od strane glazbene kritike dočekan, u pozitivnom značenju riječi, prilično blago.
James McMurtry – Complicated Game
Još od 1989. godine, kada se, uz pomoć Johna Mellencampa, debitantskim albumom “Too Long in the Wasteland” predstavio američkoj roots-rock sceni, teksaški kantautor James McMurtry njezin je uvjerljivo najpismeniji protagonist. Ili najliterarniji, ako je potrebno izraziti se preciznije.
Lucinda Williams: Happy Woman Blues
“Svi nosimo neke demone u sebi. U krugovima u kojima se krećem ljudi koji sami sebi čine grozne stvari svakodnevna su pojava. Pisanje o tome jedan je od načina pomoću kojih se lakše nosim s tom činjenicom”, kazala je američka kantautorica Lucinda Williams u nekom davnom intervjuu kojeg je vodila britanska spisateljica i folk glazbenica Charlotte Greig.
Jeffrey Lewis & Los Bolts – Manhattan
Prilično opširan diskografski opus američkog strip crtača i kantautora Jeffreyja Lewisa još uvijek se obično dovodi u blisku vezu s nejasnom i danas praktički mrtvom mikro-žanrovskom etiketom “anti folk”.
Steve Wynn
Tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća američki glazbenik Steve Wynn bio je jedan od istaknutijih aktera prikrivene renesanse gitarističkog zvuka koja se u to vrijeme odvijala uzduž SAD-a. Wynn je najpoznatiji kao frontmen utjecajnog losanđeleskog benda The Dream Syndicate, vjerojatno najboljeg i najpoznatijeg izdanka mikro-žanra koji se danas podvodi pod odrednicu “paisley underground”.
Bob Dylan – Shadows In the Night
Ne tako davno Dylan je u nekom intervjuu rekao, sugerirajući na taj način da sve teže pronalazi dovoljno motivacije za izbacivanje novih stvari, kako bi najradije snimio album obrada Charleyja Pattona kada bi to imalo nekakvog smisla.
Tom Petty & the Heartbreakers – Hypnotic Eye
Bio sam blago šokiran nakon što sam nekoliko puta preslušao posljednji album starog Toma Pettyja koji se zove “Hypnotic Eye”. Ne toliko solidnom kvalitetom pjesama koje se na njemu nalaze – bilo bi, na kraju krajeva, prilično glupo očekivati išta manje od čovjeka koji je u svojoj karijeri napisao neke od najboljih američkih pjesama u posljednjih četrdesetak godina – koliko Pettyjevom sposobnošću da danas s lakoćom zvuči ovako smisleno, konkretno, pametno i nepretenciozno i … jedinstveno, nažalost.
Chuck Prophet – Night Surfer
Nostalgijom obojena žudnja za nekim jednostavnijim načinima života – to je nedvojbeno jedan od postojanijih popularnih mitova koji u zadnjih stotinu i pedesetak godina natapa američku svakodnevnicu.
Big Star – Live in Memphis
U nekom intervjuu iz prve polovine sedamdesetih čiju je snimku moguće pogledati na Youtubeu Lester Bangs govori o tome kako je, već tada, sasvim izgledno da će sedamdesete ostati upamćene kao uvjerljivo najdosadnije, najmanje dinamično desetljeće u povijesti popularne glazbe.
Benjamin Booker – Benjamin Booker
Debitantski album ovog dvadesetpetogodišnjeg afroamerikanca porijeklom s Floride (Tampa Bay), koji je svirački zanat izučio u New Orleansu, podigao je dosta prašine, barem u onim krugovima koji još uvijek pokazuju određeni interes za tradicionalnije orijentirani dio suvremene američke glazbene produkcije.
Puss N Boots – No Fools, No Fun
Norah Jones već je svirala čistokrvne country stvari s njujorškom ekipom, i to prilično uspješno, zajedno s Richardom Julianom u kvintetu The Little Willies s kojima je objavila solidan istoimeni album 2006. godine. Puss N Boots njezin je drugi rekreativni bend, približno slične žanrovske orijentacije.
The Men – Tomorrow’s Hits
The Men su još uvijek relativno mlad bend, okupili su se i počeli svirati 2008. u Brooklynu, i u tom su kratkom roku uspjeli napraviti dosta toga, jako ozbiljne stvari na koje bi, ako već niste, svakako valjalo obratiti pozornost. Nije baš da su poput onih klinaca koji preskaču razrede, ali barem se može reći da sve ispite polažu u roku.