“Godina je 1966., zlatno doba britanskog rock’n’rolla, ali BBC radio stanice puštaju svega 45 minuta pop glazbe dnevno…”. Uz ovu pisanu najavu pred nama su večernje slike urbanih predgrađa, otac čita dnevne novine u fotelji i pijucka nešto kratko, mama prčka po kuhinji, a u 9 sin, mlađi teenager odlazi u krevet na spavanje. Iz ladice vadi tranzistor i stavlja ga ispod jastuka.
Kroz perje širi se kratkovalna radio eksplozija s frekvencije Radio Rocka; izmjenjuju se kadrovi energičnog radio DJ-a koji poziva publiku na noćno druženje s novom uzbudljivom glazbom i mladih širom Britanije, koji, baš kao i spomenuti anonimni teenager, skriveni od roditelja kradomice slušaju radio.
U uzletu napetosti događa se konačno oslobađanje energije, radio DJ zavrti singlicu, eter preplavi uvodni gitarski rif iz “All Day And All Of The Night” The Kinksa. I svi plešu širom Britanije, mlađi u vlastitoj spavaćoj sobi, sestre u bolnicama, noćni čuvari u portirnama… Nešto poput zaključka slijedi rečenica koja se nadovezuje na onu uvodnu o nerazumijevanju BBC-a za rock glazbu; “Srećom, piratske radio stanice na brodovima usidrenim u Sjevernom moru, puštaju rock i pop 24 sata na dan, i 25 milijuna ljudi, što je pola populacije Velike Britanije, sluša piratski radio svaki dan”.
“Rock’n’roll brod” počinje uzbudljivo, obećava mnogo i prije negoli se naslov pojavi na ekranu. I kasnije isijava određenu vrstu zarazne nostalgije koja se lako zalijepi i za one koji te 1966. nisu bili ni u planovima za rođenje. Privlačno je iz današnje perspektive apsolutne dostupnosti glazbe, mogućnosti da preko interneta slušate i radio Kabul ako baš hoćete, iPoda i ostalih stvarčica za nesmetano uživanje u glazbi, preko ekrana biti uvučen u vremena kad se rock rađao, seks i lake droge bile tabu, a moderna glazba bila dostupna na kapaljku, preko vinilnih ploča i progresivnijih radio stanica, često piratskih. Dakle, Radio Rock je radio stanica koja emitira program s broda ukotvljenog u međunarodnim vodama, natrpan ljudima koji žive za glazbu, svojevrsnim otpadnicima i rebelioznim DJ-ima s kredom odupiranja autoritetima i konvencionalnom građanskom životu.
Priča se plete oko mladića Carla poslanog na brod da se malo ohladi od raskalašenog života (Tom Sturridge), kod njegovog kuma Quentina (Bill Nighy), voditelja “radne zajednice” Radio Rocka. No poslati ga na brod da zaboravi na marihuanu i ostale mladenačke nepodopštine je kao da u slastičarnici zaposlite čovjeka koji bi se htio riješiti suvišnih kila. On počinje novi život uz desetak radio DJ-a vrlo različitih karaktera manjeg ili većeg ega, kojima puštanje glazbe nije posao već misija. Imaju uvrnuti smisao za humor i nemaju skrupula da svoju poziciju radio zvijezda bezočno koriste svaki vikend kad obožavateljice dolaze na brod. Dok se na brodu zabavljaju, na kopnu vladinom ministru Dormandyu (Kenneth Branagh s hitlerovskim brčićima) nije do zabave jer mora naći načina da ugasi piratske radio stanice koje šire nemoral po britanskom otočju.
“Rock’n’roll brodu” ne nedostaje romantike ni humora, no nedostaje mu osjećaja za dobru mjeru. Naime, zabavan je, ali pretjerano dug, sa svojih 135 minuta previše rastegnut u izmjenama kratkih video-spotovskih kadrova i rasipanja energije na previše priča likova čiji su karakteri tek načeti, nikako ne i dubinski eksploatirani. Upravo zbog dužine i uz dužinu vezanu ambicioznost, vrlo talentirani Richard Curtis, čovjek čija je spisateljsko-scenaristička nadarenost odgovorna za “Crnu guju”, “Četiri vjenčanja i sprovod”, “Dnevnik Bridget Jones” i još dosta hitova, doživio je mnogo kritika. U Velikoj je Britaniji utjecaj medija presudan, pa je izostala zarada na domaćim blagajnama, iako ima sve karakteristike populističkog hita.
Filmu nije pomoglo ni kritičarsko cjepidlačenje da je u filmu koji se poziva na stvarne događaje vrlo malo toga istinitog, krenuvši od tvrdnje da se termin rock nije ni koristio u to vrijeme, činjenice da piratske radio stanice nisu puštale bitno radikalniju glazbu od jazzu sklonog BBC-a, do fakta da britanska vlada nije htjela zatvoriti radio-brodove zbog nepoćudnog sadržaja već zato jer su ovi htjeli zaraditi novac od reklame bez da plate koncesije i porez. Ipak, ostaje dojam da je Curtis sa svojom ekipom glumaca pretrpio pregrube kritike: stvaran ili čista fikcija, i s kojom scenom previše “Rock’n’roll brod” ima sočan okus zabranjenog voća, simpatičan je to pogled u (bolju) prošlost pun srca koji teško može ostaviti ravnodušnim ikojeg poklonika rock glazbe.