Šimun Matišić
Quintet Tribute to B.P.
(Croatia Records, 2021.)
Već deset godina Boško Petrović svoj utjecaj na hrvatsku jazz scenu širi iz neke druge dimenzije. Možemo samo zamišljati koje, ali neosporno je da je taj utjecaj još uvijek moćan i sveobuhvatan.
Deseta godišnjica njegovog prelaska na drugu, ezoteričnu jazz stranu sasvim je dovoljan razlog za obilježavanje, podsjećanje na njega, za nastavak slavljenja njegovog stvaralaštva, za spominjanje njegovog imena, a ne spominjemo ga uzalud. Prilika je to za osmišljavanje projekata posvećenih njemu i njegovom djelu, ali pitanje je tko je kompetentan učiniti tako nešto, tko se usudi zadirati u ono što proglašavamo njegovim, osobnim, jedinstvenim.
Vibrafonist, bubnjar, udaraljkaš i skladatelj Šimun Matišić nije dvojio, njemu je bilo logično da napravi tako nešto. Naime Boško je bio njegov mentor, učitelj na Ljetnim jazz seminarima Hrvatske glazbene mladeži u Grožnjanu, ali i u nekim koncertnim situacijama, kao i prigodom snimanja albuma s polaznicima te škole. Iako se Šimun priklonio drukčijoj struji, stilski bližoj Garyja Burtona, i usmjeren je na izvedbe skladbi suvremenijih jazz autora kao što su Pat Metheny ili Keith Jarrett, cijeni Boškovo stvaralaštvo koje je studiozno proučio. Ostavši vjeran svojem stalnom izdavaču, Croatia Recordsu, snimio je album koji donosi CD i blue-ray izdanje, video zapis sa snimanja. Iako se u zadnje vrijeme sve više javlja kao bubnjar, a to je glazbalo s kojim je počeo, kao iskaz poštovanja prema našem najboljem vibrafonistu u ovoj prigodi svira upravo to glazbalo.
Projekt je nov, ali zadržao je istu postavu s kojom je ostvario prethodni, što ga je zabilježio na albumu “Invocation”. Radi se o glazbenicima u koje ima neizmjerno povjerenje, a koji su gotovo svi svirali s Boškom: trubaču Davoru Križiću, pijanistu Matiji Dediću, kontrabasistu Zvonimiru Šestaku i bubnjaru Krunoslavu Levačiću. Uz njih je ostvario posebnu glazbu koja donosi duh Boškove, ali ju ne oponaša. Šimun ju tumači na vlastiti način. Zapravo sjajan je to spoj dva snažna, ali različita glazbena karaktera. Poštovanje prema Boškovom skladateljskom radu iskazao je odabravši njegove poznate skladbe: “With Pain I Was Born”, “Green Lobster Dream”, “Blue Sunset”, “Little Boy with a Big Heart” i “Valse for Jazz Mama”. Obradio je i standard “Django” Boškovog prijatelja Johna Lewisa, koji je sam Boško obožavao svirati. Za finale odabrao je osobnu posvetu Bošku i Grožnjanu, tom čarobnom gradiću u kojem su se povezali, vlastitu “In Grožnjan, After All These Years”.
No bez obzira koje skladbe izvodi, Šimun podsjeća na Boška, ali svira sebe – umjetničku dušu – mirnog, nježnog i samozatajnog glazbenika, uvjerljivog improvizatora koji se ne boji upuštati u eksperimente i koji je izbrusio vlastiti glazbeni jezik.
