Hélène Grimaud
Mozart: Piano Concertos
(Deutsche Grammophon/ Universal Music)
Osmi album francuske pijanistice Hélène Grimaud ujedno je i njen prvi koncertni objavljen za Deutsche Grammophon. Pomalo neuobičajen repertoar čine Mozartovi klavirski koncerti: “Klavirski koncert br. 19 u F duru K.459” i “Klavirski koncert br.23 u A duru K. 488”, između kojih su uvrštene arije: “Chi’io mi scordi di te?” – “Non temer, amato bene K.505”, u kojima se Grimaud i Komornom orkestru Bavarskoga radija pridružila zvijezda u usponu, njemačka sopranistica Mojca Erdmann.
Za one koje će na prvu začuditi uvrštavanje Mozartovih arija u repertoar, vjerujte, potrebno je tek jedno preslušavanje albuma kako bi upravo u međuigri soprana orkestra i klavira doživjeli zračnost Mozartove glazbe ili kako sama pijanistica kaže: “Ona (međuigra) je poput tekućeg zlata, klavirsko uplitanje polazi od nečeg vezenog u svili do nečeg vezenog u čipku.”
Doista, Hélène Grimaud je izuzetna pijanistica koja nošena trenutnim nadahnućem prenosi ozračje nevinosti ekspresije. Ona varljivu jednostavnost Mozartovih djela upliće u skladne ornamente slikajući silinu ljudskih emocija ne upadajući pri tom u zamku sentimentalnosti. I dok u brzim stavcima propituje svoju sumnju u varljivu stabilnost ljudskog uma preplavljenog emocijama – koje se kod Mozarta uobičajeno opisuju kao “pjenušavost” i vedrina dovodeći ih svojom interpretacijom na rub histerije, tako u “Adagiu (Klavirski Koncert br.23)”, propituje perkusivne granice svog instrumenta usporavajući puls do krajnjih granica koje joj dopuštaju zakonitosti prostora u kome svira.
Odsustvo dirigenta pojačava povezanost Hélène Grimaud s jednim od tri najkvalitetnija Europska komorna sastava, Komornim orkestrom Bavarskoga radija – oni sviraju povezani u dahu.
