@#%&*! Smilers {etRating 3.5}
Sve je isto, ali bolje. U najkraći crtama ovako bi se moglo opisati kako @#%&*! Smilers stoji u odnosu na ostatak od pet albuma izdanih u razdoblju od 1993. do 2005. godine. Iako cijenjena kantautorica s prilično drugačijim pogledom na glazbu u odnosu na njen novovalni bend, relativno poznate Til’ Tuesday, Mann je u kasnijoj fazi solo karijere primala kritike kako se uopće ne mijenja. Tako je od hvaljenog soundtracka za film «Magnolia», preko unisonih hvalospjeva za «Bachelor No.2» došla do sitruacije da njeno najambicioznije djelo, konceptualni album o bivšem boksaču «The Forgotten Arm» bude dočekano s nerazumijevanjem. Mora se priznati, i slušanje ovog uratka svojevrsni je deja vu, ali od onih za koje bi rado da se ponavljaju. Aimee Mann je ostala vjerna svom stilu, kad se u pratnji toplog zvuka Wurlitzera njen sjetni glas razmili iz zvučnika sve se u sobi topi. Njen aristokratski, satenski pop ovdje je dobio mrvicu na tempu, instrumentalno je bogatiji što podiže dinamiku cjelini. Ali je ne pretvara u usputnu zabavu. Nešto loopova, puno klavira, delikatnih dionica gudaćih instrumenata i topla ali prezentna ritam sekcija čini spomenuti deja vu prethodnih izdanja bogatijim iskustvom. Što god napravila, Mann ne može pobjeći od glazbene melankolije pojačane pričama o starenju, prebrzom životu i slomljenim srcima ne nužno zbog ljubavi. @#%&*! Smilers je soundtrack (gotovo) svačijeg života.
Tihomir Ivka
