Al Green
Lay It Down
(Blue Note; 2008.)
Soul-glazba: puno je toga napisano, još više snimljeno. Svatko tko je čitao odličnu “Sweet Soul Music“ Petera Guralnicka znat će da se korijeni žanra nalaze u polubožanskoj točki pomirbe između profanog i svetog. Ray Charles i njegova jedinstvena “zaziv i odgovor” formula izlaze iz crkvenih zborova, a vjerojatno nitko ne utjelovljuje ovu dihtomiju bolje od Velečasnog Ala Greena.
Ponijevši slavu lokalne crkve znojnog Memphisa, jedinstvenog spoja ljubavi i požude kasnih sedamdesetih, konačno se vratio komercijalnoj/sekularnoj areni (1988. s Annie Lennox u duetu), navodno nakon što je raščistio osobna pitanja vjere i savjesti sa samim Velikim Gazdom Odozgo.
Jedino što je jasno od tog trenutka jest da se nakon vremena provedenog u dvojbama i iskušenjima, ako išta, vratio jedan od najizražajnijih R’n’B glasova. I premda se neće tako činiti isprva, 62-godišnji Green ima još puno toga reći.
Pitanje s kojim će upućeni slušatelj dočekati prve taktove trećeg po redu Greenova albuma za Blue Note Records otprilike je: što se dogodi kada se ovaj nevjerojatni glas soul glazbe sretne s hip-hop producentom Ahmir “Questlove“ Thompsonom, poznatom po radu s The Roots i Jamesom Poyserom? Dodamo li nekoliko gostiju iznenađenja, odgovor je: zapravo izniman Greenov soul album. Ni Thompson ni Poyser, na sreću, nisu previše lutali u odnosu na prepoznatljiv zvuk klasičnih Greenovih albuma koje je snimio zajedno s Willie Mitchelom za Hi Records sedamdesetih. Istodobno, uspjeli su ih staviti u suvremeni – zvukom vrlo analogni – kontekst i dati dozu neponovljivosti i prepoznatljivosti. Štoviše, čine to istodobno bitno snažnije i bolje od ranijih albuma za Blue Note: “I Can’t Stop” (2003.) i “Everything’s OK” (2005.), premda dobri, nisu bili ni po čemu posebni albumi, a jedan od razloga je i to što je Mitchell, čini se, vjerovao da je dovoljno zvuk naprosto “obojati nostalgijom”.
Stoga, iako su Thompson i Poyser iznimno kreativni u korištenju udaraljki i finom nijansiranju dinamike i pozadinskih tekstura, u konačnici “Lay it Down” zvuči klasičnije od oba spomenuta prethodnika. Oba producenta nalaze se zajedno sa studijskim bendom (bubnjevi, udaraljke, analogne klavijature) u kojemu su i gitarist “Mighty Clouds of Joy” Chalmers Alford (u čije ime glasi posveta albuma), basist Adam Blackstone, Jill Scott, te Dap-King Horns. Izvrsne aranžmane gudača potpisuje Larry Gold, i konačni učinak je lagano kotrljanje snažnog ritma soul ploče kroz koju ostali zvukovi u centar stavljaju Greenov glas, te pažljivo prate promjene raspoloženja.
Naslovnu temu nose u jednakoj mjeri Anthony Hamilton i Green u pripjevu, dok je Greenov tekst u stihovima u sretnom suglasju s violinama i spretno doziranom Poyserovim B-3 koji emocionalni naboj povećava preko bas dionice (Blackstone) i diskretnih četkica na fusu (Thompson). Alfordove gitarske minijature mogle su naći svoje mjesto i u nekom autentičnom delta-bluesu, no pažljivo su tempirane, i povremeno predstavljaju odličan primjer kako u snazi, tako i u disciplini. Hamiltona nalazimo još jednom u duetu s Greenom i u “You’ve Got the Love I Need”, što je jedna od dviju možda preko mjere senzualnih pjesama na albumu, no drukčije nismo mogli niti očekivati od Velečasnog Greena. Puhači u prvom planu vode intro do glavne teme, bas i bubanje zarazno su ritmični, a Alfordov iznenadni jazz solo na gitari ugođaj potcrtava do krajnosti ukusa.
“Take Your Time” duet je s Corinne Bailey Rae zarazne melodije koja decentno pleše na tankoj granici klasičnog soula i kasnih doo-wop balada. Ritam-sekcija i puhačke dionice spore su, prigušene i tvore varljivo potmulo kotrljanje, vlažno-sipljive osnove preko koje se prostire Greenov svileno suh vokal umotan u teksturu Alfordove električne gitare, diskretnih gudača i Poyserovih klavijatura. Uspavljujuća “Stay With Me” donosi Johna Legenda, a prateći instrumenti zapravo sviraju nevjerojatno spor i sparan funk. No i pored svih spomenutih gostujućih zvijezda, Green i dalje najbolje zvuči sam: prateći vokali Jaguar Wright i Mercedes Martinez, u jednakoj mjeri u usporenoj “No One Like You”, kao i u nešto bržoj “Standing in the Rain”, u prvom planu prikazuju Greena kao majstora soula, iako poglavito potonja zapravo neodoljivo priziva neke od najboljih trenutaka Otisa Reddinga.
Ako postoji trenutak slabosti na albumu, onda je to okolnost da se pojedine pjesme ne zavlače pod kožu trenutno, niti svaka za sebe privlače pažnju. Razlog tome je da su Green, Poyser i Thompson igrali na spontanost, pa je devet od ukupno jedanaest snimki snimljeno s osnovnim dionicama iz prvog pokušaja. Tako album u cjelini odiše iznimnom koherencijom i skladnošću, te premda sačinjen od zasebno vrlo osebujnih skladbi svaka svojeg navlastitog sentimenta i izričaja, sluša se u jednom dahu. Stoga se mogućnost da se uz Greenov senzualni, kreativan, sanjiv i nježan zvučni svijet provede tričetvrt sata čini nakon napornog ljetnog dana kao dobrodošao poklon.
