Bettye LaVette
Interpretations: The British Rock Songbook
(Anti Records)
Iako je još kao teenagerica nastupala zajedno s Benom E. Kingom i mladim Otisom Reddingom, Bettye LaVette nije imala puno sreće u diskografskom poslu. Prvi singl snimila je sa 16, nanizala ih podosta u narednih deset godina, između ostalih i “Let Me Down Easy” koja se smatra klasikom soula. 1972. Atco records je platio snimanje prvog albuma i dogovorio američku turneju. No u zadnji čas, kad su već avionske karte za prvi koncert kupljene, diskografska kuća je karte zatražila natrag i obustavila cijeli projekt, procjenjujući da im njen soul neće donijeti novac. Do novog ugovora za album trebalo joj je ponovno deset godina, u međuvremenu je snimala disco singlove i nastupala u brodvejskim mjuziklima.
Svoj prvi album Tell Me A Lie napokon je snimila 1982. godine za Motown čiji su dani soul slave prošli. Nadolazeće godine bile su uglavnom ispunjene borbom da barem dohvati mrvicu pažnje koju kao sugestivna pjevačica zaslužuje. Sudbina joj se osmjehnula kad ju je na jednom nastupu primijetio Andy Kaulkin, predsjednik ambiciozne diskografske kuće ANTI- što okuplja raznorodnu, ali vrlo kvalitetnu družinu glazbenika, od Toma Waitsa do Buju Bantona. Potpisao je s njom ugovor na tri albuma i
Interpretations je posljednji u dosljednoj trilogiji konceptualnih albuma obrada. Prvi je obuhvaćao samo prepjeve pjesama aktualnih američkih kantautorica kao što su Aimee Mann i Lucinda Williams. Drugi je pokrivao pak šareniji raspon američkih autora (Willie Nelson, John Hiatt…), dok je treći, kako mu i ime kaže, posvećen britanskom rocku starijeg datuma. Prva dva albuma prihvaćena su izvrsno, tisak se klanjao ekspresiji kvalitetne pjevačice njenom sofisticiranom blues stilu.
Ovdje u obradi originalno življih melodija (teško prepoznatljiva “Word” Beatlesa, Claptonova “Why Does Love Got To Be So Bad”) stil izvedbi je više funky. No ostatak materijala u puno mirnijem tonu naginje jazzu, Bettye svoje glasnice često napreže do krajnjih granica i po boji glasa i laganoj promuklosti podsjeća na Tinu Turner, no prati je vrlo sofisticirani bend, svirački kompetentan za postizanje ugodne, ali ne i trivijalne atmosfere.
Instrumentalni dio podsjeća na pjesme Dusty Springfield u delikatnoj izvedbi Shelby Lynne na albumu Just A Little Lovin’. Treba reći da su najlošiji dijelovi albuma najočitiji hitovi “Wish You Were Here” Pink Floyda, “Night In White Satin” Moody Bluesa te “Don’t Let Me Be Misunderstood” Animalsa, jer zvuče mrvicu proračunato, dok prilično radikalno prearanžirane “No Time To Live” Traffica, snažna kombinacija bluesa i soula u “All My Love” Zeppelina i “Salt Of The Earth” Stonesa imaju u sebi nešto uzvišeno, zahvaljujući prije svega emocijama koje ova veteranka uspijeva izazvati svojim impresivnim vokalom.
