Adrianne Lenker
Songs
(4AD, 2020)
Ne bi bilo pretjerano reći da je Adrianne Lenker trenutno ne samo jedna od najboljih nego vjerojatno i daleko najkonzistentnijih kantautora suvremene zapadne scene. Teško je pronaći nekoga tko je autor takvog niza kvalitetnih albuma u posljednjih pet godina poput članice Big Thiefa. Od 2016. pa sve do danas, Lenker je izbacila, što s bendom, što samostalno, album svake godine i svaki s pravom može ući u razgovor za album godine.
Big Thief je oduvijek koketirao s indie folk zvukom, ali, dok su aranžmani na pjesmama benda uglavnom nešto ekspanzivniji i bombastičniji, Lenker je pod vlastitim imenom pronašla nešto minimalniji izričaj. Prije dvije godine je izašao sjajni “Abysskiss” koji je osvojio i kritičare i slušatelje sa svojim tihim, a opet intenzivnim prizvukom, a sada, nakon dva albuma pod naljepnicom Big Thiefa 2019., Lenker donosi novi samostalni album.
“Songs” je, najkraće rečeno, skup 11 nevjerojatno konzistentno napisanih folk pjesama koje svoju snagu pronalaze u naizglednoj proturječnosti istovremenog odstupanja od klasične suvremene folk/country forme i potpunog prepuštanja istoj. Kao i “Abysskiss”, album predstavlja Lenker u puno ogoljenijem i jednostavnijem izdanju. Aranžmanski, pjesme uglavnom svoj momentum crpe iz njenog glasa i prateće akustične gitare; bez pompe ili bilo kakvog tipa estetskog ‘preljeva’, Lenker pjesme prezentira u njihovom najosnovnijem, gotovo skeletanom obliku.
Takav pristup je, kontraintuitivno, zapravo vrlo ambiciozan budući da bilokakva melodična manjkavost može od albuma napraviti monotonu dosadu i srušiti čitavu kulu od karata. Međutim, Lenker je suviše pametna skladateljica da tako nešto dopusti; “Songs” je sasvim prikladno nazvan – album kojim dominiraju pjesme i koji bilo kakvu manjkavost na razini ambicioznosti i žanrovske raznolikosti dvostruko nadomješta kvalitetnim komponiranjem.
Ali prava snaga albuma ne nalazi se čak niti u melodijama njegovih pjesama; “Songs” je spomenik suptilnosti. Mogućnosti koju muzika ima da, uz nešto jednostavno poput glasa i akustične gitare, stvori nešto transcedentalno. Lenker pjeva o vremenu i gubitku, sjećanju i usamljenosti, svemu onome što nas okupira kao pojedince i čime smo fascinirani kao civilizacija. Njen album pogađa Sveti gral moderne umjetnosti: onu teško dostižnu točku gdje se dodiruju opće i osobno, gdje se koristi kolektivni jezik ne bi li se progovorilo o nečemu tako intimnom.
