Lambchop
This (Is What I Wanted to Tell You)
(City Slang, 2019)
Suptilno kombinirajući estetiku soula sedamdesetih s elementima country balada i ugodnom letargijom onoga što je u popkulturnoj terminologiji poznato pod nazivom “lounge”, Lambchop su odavno osigurali – a glasovitim albumom Nixon zapečatili – reputaciju krajnje unikatne pojave.
Kreativna okosnica njihove brojne i fluktuirajuće postave (koja katkada sadrži više od deset članova i suradnika) i dalje je Kurt Wagner, pjevač i autor koji nastoji brisati granice koje jedan žanr odvajaju od drugog, često posve različitog i suprotstavljajućeg u odnosu na prethodni. Tako će elementi alt-countryja i estetika soula, jazza ili post-rocka u njihovu slučaju funkcionirati kao potpuno prirodna sinteza, a ne kao usiljena fuzija zamišljena zato da impresionira kritičarsku elitu.
Potkraj ožujka grupa se oglasila novim studijskim projektom This (Is What I Wanted to Tell You), ispunjen glazbom koja ih – možda više no ikada ranije, s izuzetkom albuma FLOTUS – udaljava od prvotnih žanrovskih ishodišta. Riječ je o albumu na rubu eksperimenta, o albumu s Auto-Tune filozofijom, o albumu s Wagnerovim ionako specifičnim vokalom provučenim kroz vokalni procesor TC-Helicon Voicelive 2.
Rezultat tog vocoder-efekta u najmanju je ruku neobičan, a doda li se tome i pojačana upotreba elektroničkih postupaka, dobivamo tipično usporen komad glazbe na razmeđi organskog i “programiranog” – glazbe jest bogata teksturom ali nije primjerena prosječnom, nenaviknutom uhu. O njihovim tekstovima ionako nije lako smisleno govoriti, no teme poput “Everything for You” zapravo pripadaju klasičnim Wagnerovim intimno-socijalnim opservacijama:
There’s no rules to this disorder
I cup my hands, I drink the water
The news was fake, the drugs were real
The dream was gone, not its appeal
Wagnerove tmurne, žalobne, polurazumljive kontemplacije vremenom su izgubile nekadašnji emotivni naboj i pretvorile se u svojevrsni manirizam. Nažalost, glazba je također ostala zakinuta za dio melodijske ljupkosti koja je krasila izvrsne ploče kao što su What Another Man Spills, Nixon, Is A Woman ili tek za nijansu slabiji par albuma Aw Cmon / No You Cmon.
U osam novih skladbi bend se više bavio zvukom nego pjesmama, mjestimično stvarajući uistinu intrigantnu, iznimno ugođajnu glazbu i elegantno melankoličnu – jedan od argumenata je naslovna tema – ali cjelina bi, unatoč bljeskovima, mogla biti homogenija i autorski konzistentnija.
