Blitzen Trapper
Destroyer Of The Void
(Sub Pop Records)
Kad je do nas došao prošli album Furr, spomenuli smo u kontekstu retro glazbenog svjetonazora šestorke iz Portlanda ranog Eltona Johna, ali i Bowiev glam rock iz ere albuma The Man Who Sold The World. Već nakon par minuta višeslojne, šestminutne uvodne naslovne pjesme bilo je jasno kako je element Eltona Johna ispario, a David Bowie s početka sedamdesetih se čuje iz gotovo svakog tona; od načina pjevanja Erica Earleya, preko ronsonovskih gitara na pola puta između glama i punka, do “kontre” bas bubnja karakterističnog za Bowiea s početka sedamdesetih.
Opet, Blitzen Trapper nije lako precizno utrpati u bilo koji žanr, osim da cijela stvar, više nego prethodni albumi zvuči nepopravljivo retro. I nepopravljivo eklektično, tako da je gotovo u svakoj pjesmi teško izbjeći usporedbe s velikanima iz nekih drugih vremena. “Below The Hurricane” i “The Man Who Would Speak Truth” jedan uz drugu čine mali hippy intermeco u stilu CSN-a, „Heaven And Earth“ s klavirom i gudaćim instrumentima vuče na Beatlese, “The Tree” je pljunuti Dylan, s malo manje meketavim glasom. “Laghing Over” je ovdje najviše u dosluhu sa sadašnjošću, americana isprepletena s indie retorikom, onako kako to rade recimo Wilco ili My Morning Jacket. Pjesme Blitzen Trappera zasigurno nisu plod nenadanog napada kreativnosti, ovdje je riječ o minuciozno razvijenim melodijama, punim detalja, pjesma u pjesmama, orkestralnih akrobacija i raskošne produkcije.
Vrlo promišljeno djelo i slojevito, ali lako prohodno i zavodljivo na prvo slušanje. No činjenica (i prednost) da ne korespondira s bilo kojim relevantnim glazbenim trendom, može biti i najveća mana petog albuma ekipe iz Portlanda. Naime, slušanjem stalno u zraku visi zaključak kako smo sve ovo davno čuli i to često u boljim izdanjima. Jedini prigovor zapravo bi se sabio u riječi da Blitzen Trapper uz neosporni talent nisu sagledali prošlost s više ironije. Ni 1970. godine ovo djelo ne bi bio senzacija, 2010. samo je dobar retro album.
