Rosalie Cunningham
To Shoot Another Day
(Cherry Red / Esoteric Antenna, 2024)
Tridesetčetverogodišnja Rosalie Cunningham zaljubljena je u rock and roll prošlost, no ako je suditi prema njezinu opusu to joj ne stoji na putu u svijetlu budućnost – upravo surotno. Podrijetlom iz Southenda, grada šezdesetak kilometara udaljenog od Londona, ta iznimno talentirana pjevačica, autorica i multiinstrumentalistica početnu reputaciju stekla je u bendovima Ipso Facto i Purson prije negoli je posve osvijestila otpočetka jasnu činjenicu: riječ je o tako karizmatičnoj i snažnoj pojavi da je svaka druga opcija osim samostalne karijere jednostavno gubljenje vremena. Skrasivši se pod okriljem nezavisne izdavačke kuće Cherry Red / Esoteric, Cunningham je već na istoimenom albumskom debiju iz 2019. (s dizajnom omotnice nalik kakvom posteru za psihodelični hepening 1967) pokazala o kakvom se talentu radi.
Drugi album, Two Piece Puzzle (2022) bio je jednako uvjerljiv, a novi dokaz o konzistentnosti – stilskoj, kvalitativnoj i svakoj drugoj – upravo stiže: To Shoot Another Day, kolekcija od dvanaest pjesama snimljenih u autoričinom kućnom studiju. Kolaž utjecaja i ovoga je puta očit – mješavina progresivnog rocka, psihodelije, glam-rocka i hard-rocka – kao što je očita i vještina s kojom Cunningham žonglira fragmentima jednog, pa drugog ili trećeg, spajajući sve elemente u prepoznatljivu i energičnu cjelinu. Dodamo li tome malo lounge-jazza i filmske dramatike u stilu Jamesa Bonda u uvodnoj naslovnoj temi te u odličnoj “In the Shade of the Shadows”, te pokoju classic-rock baladu (“Denim Eyes”), dobit ćemo jasniju sliku njezinih ambicija.
Premda To Shoot Another Day ostavlja dojam koherentnog djela, svaka pjesma zvuči kao zasebni mikrokozmos. “Timothy Martin’s Conditioning School” ima jak okus Beatlesa iz kasnije faze; “Heavy Pencil” neka je vrsta razigranog prog-funka, “Spook Racket” hommage je plesnom glam-rocku, dok je u dinamičnu “Return of the Ellington” ubrizgano ponešto hard rocka i još više prog- ekstravagancije. Sve to ekspertno je uvezano njezinim krajnje osebujnim vokalnim stilizacijama i nepogrešivim uhom za melodiju na koju se također teško može nalijepiti etiketa konvencionalnosti. Ekscentrično, teatralno putovanje Rosalie Cunningham očito se nastavlja podjednako intenzivnim tempom.
