Conor Oberst
Conor Oberst
(Merge Records, 2008)
Kad smo prije nešto više od godinu dana, pišući o novom Cassadaga albumu njegovih Bright Eyes konstatirali smo kako je Conor Oberst već neko vrijeme ponajveći “mali” američki kantautor. Ali i to da bi se bilo Dylanom za 21. stoljeće, kako mu nerijetko tepaju, treba skladati neki klasik. Među 13 pjesama nismo ga našli.
Na novom solo albumu bez naziva situacija je nešto drugačija. Ako ništa “Get-well-cards” je otpjevana u Dylanovom stilu, i puno važnije, nosi strast koju je Dylan isijavao na početku svoje električarske faze. I ostatak materijala se u bitnom razlikuje od Cassadage koja je zvučala katarzično s obzirom na neposredno Oberstovo iskustvo liječenja od ovisnosti, ali i tmurno na jedan neispirativan način. Nad ovim solo uratkom ne visi znak potrebe “ufuravanja” ni kontemplacije, Oberst je postao pristupačniji, no ne i površan. Glazba je naglašenije country, ali i poprilično pop. Kao da mu se vratila krv u obraze, ove stvari snimljene u Meksiku izvodi s više životne energije iako teme nisu uvijek radosne. Prilično paradoksalno, najpoletnija je upravo ona najcrnja. Tako u stilu barskog country rocka u “I Don’t Want To Die (In The Hospital)” pjeva o umirućem čovjeku koji želi navući čizme i otići sa samrtne postelje kako bi još jednom okusio sve čari života.
U ostatku materijala Oberst se klonio mračnih tema, moglo bi se bez puno oklijevanja reći kako ga nalazimo u najveselijem, najživotnijem izdanju dosad. Pokazuje osobine velikih autora, da s lakoćom mijenja stil unutar široko omeđenih okvira “americane”, no to mu više ne priskrbljuje jednoglasnu podršku. Dok je na akustičnom “I’m Wide Awake, It’s Morning” proglašavan novim mesijom alt. countrya, zadnja dva albuma podijelila su kritiku. Čini se da ga stiže sudbina još jednog hiperaktivnog genijalca Ryana Adamsa, nekad svačijeg miljenika, a danas autora prema kojem adoracija ili ignorancija nije vezana uz ime generalno, već uz pojedine albume.
No kad bi ga se sudilo po koncertnoj verziji ovog albuma, barem onoj prezentiranoj 8. rujna u zagrebačkoj dvorani Pauk, Oberst i njegova prateća skupina The Mystic Valley Band, zaslužuju čistu peticu. Svoj su materijal odsvirali ne energično, nego kao u transu priređujući zagrebačkoj publici nastup za pamćenje.
